Fikh ul ibadat - Muhammed Seid Serdarević


  1. SALAT

    (N a m a z)

    S a l a t znači namaz, a onaj ko ga obavlja je »musalli-ja«. Ako neko klanja sam on je »munferid«, a ako je za imamom onda je »muktedija«, a može čovjek klanjati i kao imam pred drugima. Ako je muktedija prispio na namaz i cijeli namaz klanjao za imamom, zove se »mudrik«, ako je s početka zakasnio, zove se »mesbuk«, a ako je slučajno u sredini namaza nešto mu prošlo (npr. momenat zaklinjao) ili na kraju namaza to bude, on se zove »lahik«.

    Namaz je jedna od osnovnih i najvažnijih vjerskih dužnosti i svaki musliman i muslimanka dužni su (farz im je) da pet puta dnevno klanjaju namaz. Kur'an na mnogo mjesta spominje ovu vjersku dužnost a riječi koje stoje u vezi s namazom su: »salat«, »musallin«, »Ekimus-salate«, »jukimunes-salate«, »lilmusal-linec itd. Za one koji tu dužnost zanemaruju izražene su u Kur'anu i Hadisu žestoke prijetnje.

    Da namaz bude nekom farz potrebna su tri uvjeta: 1) islam, 2) zrelost (punoljetnost) 3) pamet.

    Radi priučavanja klanjanju, djeci od sedam godina već će se preporučivati da klanjaju, a od one od deset godina


     

    tražiće energičnije da klanjaju (natjerivati ih upotrijebivši čak i šipku).

    Dužnost klanjanja izvjesnog namaza pada na nas s nastupom vremena toga namaza i može se odgađati klanjanje samo do pred konac toga namaskog vremena.

    Svaki namaz ima svoje određeno vrijeme. Vrijeme sa-bah namaza počinje od (prave) zore pa traje do pred izlazak Sunca. Podnevsko vrijeme počinje od »zevala«, tj. otkako Sunce prevali polovicu neba pa dok sjena svake stvari naraste za dva ili jedan put toliko kolika je ona sama, nadovezu-jući na onu sjenu što ju je imala pri zevalu. Recimo da je sjena načega što je metar visoko pri zevalu iznosila 30 cm. Podnevsko vrijeme ističe kad sjena toga naraste na dva metra i 30 cm po Ebu Hanifi, a za jedan metar i 30 cm po imamejnu (Ebu Jusufu i Muhamedu). Ikindijsko vrijeme je od isteka podnevskog vremena do zalaska Sunca, akšamsko od zalaska Sunca do nestanka »šefeka«, tj. crvenila koje se opaža uveče na obzorju. Jacijsko od tada pa sve" do zore, a isto tako je i vrijeme vitr namaza. Treba znati da s€ ipak vitr namaz ne može klanjati prije jacije namaza.

    KAD JE MUSTEHAB KLANJATI NAMAZE

    Muškarcima je mustehab da klanjaju sabah kad se prilično rasvane, a ženama još za sumraka. Podne je mustehab klanjati ljeti kad popusti žega, a u druga godišnja doba odmah kad mu nastupi vrijeme osim kad je oblačno. Ikin-diju je mustehab klanjati uvijek malo kasnije, samo ne čekati dok Sunce »prevrne«. Akšam je bolje požuriti osim pri oblačnom vremenu. S jacijom je bolje pričekati da prođe jedna trećina noći, osim kad je oblačno. Vitr namaz je bolje odgoditi do na kraj noći ako je čovjek siguran da će se tada probuditi.'

    KAD NE VALJA KLANJATI

    Tri su doba kad se ne može klanjati

    nijedan farz ni vadžib namaz koji su

    postali dužnost čovjeka prije nastupa ovih doba, a to su:

    1) kad se Sunce rađa pa dok ne odskoči za jedno ili dva koplja,


    2) kad je Sunce na polovici neba,

    3) kad Sunce pred zalazak klone pa dok ne zađe. Namazi koji su postali vadžib u sama ta doba mogu

    se u njima klanjati ali je to mekruh. Na primjer dženaza namaz mrtvaca koji je tek opremljen, ili sedžde pri učenju Kur'ana za ajet koji se u to 'doba prouči ili ikindija namaz istoga dana -ako se malo okasni.

    Još je teži mekruh (tahrimen) klanjati kakvu bilo na-filu u ta doba.

    Mekruh je klanjati nafilu: poslije zore pa sve do Sunca, osim dva rekata sabahskog sunneta, zatim poslije ikin-dijskog farza, prije akšamskog farza, kad se hatib ispne na mimber pa sve dok se ne klanja džumanski farz, kad počne ikamet za neki farz (samo sabahski sunnet smije se i tada klanjati), prije i poslije bajram-namaza u džamiji, kad je vrijeme za klanjanje farza pri izmaku.

    Meknuh je uopće klanjati kad osjećamo veliku ili malu nuždu, kad je jelo gotovo a čovjek se osjeća gladan, kao i pri svakoj situaciji koja nam zaokuplja um i ne možemo da se posvetimo namazu kako treba.

    EZAN I IKAMET

    Ezan zapravo znači objavljivanje a ikamet uspostavljanje. Pošto se izvjesnim riječima najavljuje svijetu da je nastupio određeni namaski vakat i klanjanje, to se i prozvalo ezanom. Ikamet se obavlja neposredno pred početak farza namaskog, tj. kad se namaz uspostavlja, i odatle mu i naziv.

    I ezan i ikamet su za muškarce sunneti muekkede pred klanjanje farza, makar klanjali sami, u redovnom vremenu ili naknadno, kod kuće ili na putu. Ženskim osobama to je mekruh činiti.

    Ezan glasi: Allahu ekber (4 puta), ešhedu en la ilahe illellah (2 puta), ešhedu enne Muhammeden resuiullah (2 puta), hajje ales-salah (2 puta), hajje alel-felah (2 puta), Allahu ekber (2 puta), la ilahe illellah (l put).

    Značenje ezana: Bog je najveći (4 puta), svjedočim da nema drugog boga osim jedinog Allaha (2 puta), svjedočim da je Muhamed Božji poslanik (2 puta), hajde na namaz (2 puta), hajde na spas (2 puta), Bog je najveći (2 puta), nema drugog boga osim jedinog Allaha.


    Kod sabahskog ezana umetne se iza »hajje alel-felah« još Essalatu hajrun minen-nevm (2 puta), što znači: Bolji je namaz od spavanja.

    Ikamet sadrži iste riječi kao ezan, samo iza riječi »hajje alel-felah« doda se »kad kametis-salatu« (2 puta) tj. »namaz upravo nastupi«. Dok se ezan uči lagano i s odmorima ikamet se vrši brže i bez zastajanja.

    Lijepo je da muezin bude pobožan, da zna kako se ezan obavlja u skladu sa sunnetom, da poznaje namaska vremena, da bude s abdestom i da se okrene prema kibli, da stavi prste u uši, da se licem zakrene malo na desno pri učenju »hajje alessala«, a nalijevo kod »hajje alel-felah«. Ako je na munari muezin, onda je mustehab da ide okolo.

    Između ezana i ikameta treba da prođe toliko vremena da se može džemat iskupiti, ali pazeći da se odgađanjem ne dođe u ono vrijeme kada je mekruh klanjati. Kod akša-ma je samo toliki razmak koliko bi se mogla proučiti tri kratka ajeta, odnosno napraviti nekoliko korača ja.

    Nije ružno i pored ezana upozoriti ljude na namaz na najprikladniji i uobičajen način u tom mjestu, npr. riječima: »Vaktus-salati« (Vrijeme je namaza!) ili slično.

    Mekruh je kod ezana netačno izgovarati riječi, ezan obavljati bez abdesta ili džunub, a isto tako ~i ikamet. Ne valja da ezan uči nerazumno dijete, kida, pijan čovjek, ženska osoba ili vjerski prijestupnik (fasik), kao i da se ezan obavlja sjedeći.

    Za vrijeme ezana kao i ikameta ne valja razgovarati. Čak je lijepo ponoviti ezan u tom slučaju, dok ikamet ne treba ponavljati.

    Za ljude koji su slučajno zakasnili na džumu namaz mekruh je dati ezan.i ikamet kad hoće da klanjaju tada podne, makar po sebi klanjali, dok im je mekruh klanjati taj podne-namaz džematile.

    Kad čovjek naklanjava neki namaz, proučiće i ezan i ikamet. Ako naklanjava više namaza, onda mu ne treba posebno za svaki namaz ezan, dok ikamet treba za svaki farz posebno.

    Kad čujemo ezan, treba prekinuti razgovor i slijediti muezina ponavljajući riječi njegove tiho. Jedino,kod riječi »hajje alessala« i »hajje alel-felah« ne treba ponavljati iste riječi, nego tada reći »La havle ve la kuvvete illa billahi« (Nema preinake sa zla niti snage za dobro bez Božije po-


    moći«. Pri riječima »Es-salatu hajrun minen-nevm« treba reći: »Sadekte ve bererte« tj. Istinu si rekao i dobro si učinio!, ili samo reći: »Mašael-lah! Lijepo je poslije svršetka ezana proućiti dovu: Allahumme rabbi hazihi deavetit-tam-meti ves-salatil-kaimeti ati Muhammedenil-vesilete vel-fadile-te veb-ashu mekamen mahmudenil-lezi veadtehu (Bože moj, Gospodaru ovog savršenog poziva i nastupajućeg namaza, podari Muhamedu odličan stepen i čast i postavi ga na ono mjesto koje si mu Ti obećao).


    NAMASKI FARZOVI


  2. Šart znači uvjet ili uslov, od koga zavisi postojanje nečega ili njegova

    vrijednost. Rukn znači sastavni dio nečega. U namazu imamo i šartova i ruknova, a jednim imenom zovu se na-maski farzovi.

    Namaskih farzova ima uglavnom dvanaest, i to:

    1) biti čist od »nedžaseti-hukmijje«, tj. male i velike nečistoće (hadesa),

    2) čistoća tijela, odijela i mjesta gdje se klanja od »nedžaseti-hakikijje«,

    3) da bude pokriven stidni dio tijela,

    4) okrenuti se prema kibli (Meki),

    5) da nastupi vrijeme namaza,

    6) noLjjet učiniti,

    7) tahrime, tj. donijeti početni tekbir pri stupanju u namaz,

    8) kijam, stajanje na namazu,

    9) kiraet, učenje Kur'ana,

    10) ruku, sagibanje tijela,

    11) sudžud, činiti sedždu,

    12) kadei-ehire, izvršiti posljednje sjedenje.

    I)i2): Sta je nedžaseti hukmija, kako se od nje čisti, šta se radi kad nema vode, šta je nedžaseti hakikijja, o količinama nečistoće koje smetaju namazu — o svemu je bilo govora prije. Jedino bi se moglo reći i ovo:

    Ako se po nečistom mjestu prostre makar i nešto tanko, ako je neprozirno, može se na tom klanjati i namaz je valjan. Isto tako namaz je valjan ako se klanja na suknu,


    ponjavi čija je gornja strana čista a donja makar nečista, ili na haljini čije je lice čisto a postava nečista, ako ta haljina nije isprošivana. Također i na čistom kraju prostirke ako je drugi kraj nečist, makar prostirka bila i malena. (Kad bi se jedan dio ahmedije ili šala koji se zamotaje oko glave onečistio, pa čovjek nečisti dio odmotao i spustio da visi a čisti ostavio na glavi, pa ako bi se nečisti kraj micao kad se makne čisti dio, namaz ne bi bio valjan, inače ne bi smetalo namazu.).

    Kad se nečistoća nemadne čim očistiti, klanjaće se i pored toga, i taj namaz ne treba naklanjavati (povraćati).

    3) Kod muškarca se kao stidni dio tijela uzima od ispod pupka do pod koljena, dok žene moraju pokriti sve tijelo osim lica, ruku do iza šaka i nogu do iza članaka, pa čak i kosu.

    Ako bi četvrtina onog dijela tijela koji treba pokriti bila otkrivena to bi smetalo namazu. Ako bi se na raznim mjestima ukazalo ponešto od stidnog dijela tijela, pa bi sve skupa iznosilo četvrtinu najmanjeg od otkrivenih dijelova tijela, namaz neće vrijediti; inače neće smetati.

    Ko nemadne ničim da pokrije stidna mjesta, on će klanjati go, i taj namaz ne treba mu kasnije ponoviti. Ako bi našao poganu haljinku, kojoj je makar četvrtina čista, mora se njome poslužiti. Čak je bolje klanjati u haljinki koja je sva pogana nego go klanjati. Ko nađe nešto čim bi mogao pokriti makar samo jedan dio stidnog mjesta, to će staviti na ono što je stidnije. Ko bude prisiljen da klanja go, on će klanjati sjedeći, pruživši noge prema kibli, služeći se gestovima (išaretom), a može i stojeći.

    Stidne dijelove treba pokriti tako da se običnim gledanjem sa strane ne može ništa vidjeti.

    4) Kibla je Kaba, odnosno strana na kojoj 'se Kaba nalazi. Ko je u Meki i gleda u Kabu, treba da se okrene prema njoj, samoj zgradi. Ko je izvan Meke ili u Meki, ali ne vidi Kabe, treba da se okrene na onu stranu na kojoj se nalazi Kaba.

    Ko se ne mogne okrenuti prema kibli, npr. usljed bolesti ili jašući na konju s kojeg ne može da sjaše, ili ako sjaše ne bi mogao opet uzjahati, ili se boji iza leđa neprijatelja ako se okrene prema kibli, neka se okrene kuda može ili smije i to će mu vrijediti kao kibla.


    Ko ne bude znao na kojoj je strani kibla, a nemadne koga upitati niti imadne drugog načina da to dozna, on će se nakon istraživanja i razmišljanja, osloniti na pamet i tamo će se okrenuti kuda mu pamet kaže i klanjati. Ako bi poslije doznso da se nije pravo okrenuo, neće ponavljati namaza. No, ako bi tokom samog namaza doznao pravac kible, okrenuće se u samom namazu i nastaviti klanjanje ne ponavljajući prvog dijela namaza. Ako bi neko počeo klanjati bez istraživanja kible, namaz mu ne bi bio valjan čak i kad bi tokom namaza doznao da je i pogodio bio kiblu. Glavno je dak!e, u slučaju nepoznavanja kible, istraživati. Ako je već bio sklanjao namaz, ne bi ga trebao ponavljati. Ako bi doznao da je krivo bio okrenut kad je klanjao, bilo da je doznao u namazu ili poslije njega, klanjaće ponovo.

    Kad bi se više osoba na osnovu vlastitog određivanja okrenulo na razne strane, ne bi se mogao formirati džemat između njih osim onih koji bi se okrenuli onamo kuda se je imam okrenuo. U mraku bi možda moglo kad se ne vidi kuda se on okrenuo.

    5) Već je rečeno kad je vrijeme kojeg namaza.

    Nijedan se namaz ne može klanjati prije njegova vremena niti se smije odgoditi bez vjerskim propisima određenog razloga do drugog namaskog vremena. Kod nastupa vremena treba da se to sigurno zna i vjeruje da je vrijeme namaza nastupilo.

    6) Nijjet. O njemu je bilo govora još kad se govorilo o tejemmumu. Kod nijjeta igra više ulogu srce nego jezik, tj. to je unutrašnja odluka da staješ na namaz- koji si dužan u to vrijeme da klanjaš i staneš i rekneš: Allahu ekber. Ne mora se, dakle, govoriti ništa kao npr. Nevejtu fardal--vakti ili još opširnije kao što mi govorimo: Nevejtu en usallije lillahi teala salate fardiz-zuhii... i si. Potrebno je pri tome pomisliti na to da li klanjamo farz ili vadžib i treba u mislima odrediti koji mislimo farz ili vadžib da tada klanjamo. Ako klanjamo što drugo osim farza i vadžiba, ne mora se odrediti koji je to namaz; dosta je naumiti da klanjamo.

    Ako se klanja u džematu treba zanijetiti da se pristaje za imamom, dok imam ne mora nijetiti da će biti kome imam, osim ako ima žena koje klanjaju za njim. U nijetu


    se ne mora spominjati okretanje prema kibli niti isticati broj rekata.

    7) Tahrlme ili iftitah tekbir. To je reći pri stupanju u namaz Allahu ekber. Tekbir treba donijeti odmah poslije nijeta stojeći i izgovarajući ga tako da ga mi sami možemo čuti.

    8) Kljam, tj. stajanje usprav. Ono je farz u namazima koji su farz ili vadžib, dok kod drugih namaza (nafila) nije farz. Krajnja granica uspravnog stajanja je ta da, kada bi čovjek pružio sasvim ruke, ne bi mogao dohvatiti koljena. U namazu je farz stajati onoliko koliko je farz učiti iz Kur'ana na jednom rekatu.

    9) Kiraet — učenje Kur'ana. Farz je proučiti na jednom stajanju najmanje jedan ajet, pa koji bilo. Kiraet je farz na dva rekata farz-namaza kao i na svima rekatima ostalih namaza: nafila i vitra.

    Ko za imamom klanja neće učiti ništa iz Kur'ana, ni Fatihe ni sureta. Ako bi učio, bilo bi mu to »mekruh tahri-men«.

    10) Ruku. To znači sagnuti leđa i glavu najmanje toliko da možemo rukama doseći koljena. Ako je neka osoba sama od sebe već pogurena da izgleda da je na nuku-u, samo će malo glavu pognuti kad obavlja ruku.

    11) sudžuđ — činjenje sedžde. Dvije su sedžde farz na svakom rekatu. Za valjanost sedžde potrebno je najmanje da na čistu zemlju spustimo čelo, jednu ruku i koljeno, te jednu nogu, odnosno nešto od krajeva njenih prsta. Ovakva sedžda je mekruh, iako vrijedi kao takva. Prava sedžda je kada se polože na zemlju obje ruke, oba koljena, obje noge, čelo i nos. Sedžda se čini na onom čistom predmetu čija se tvrdoća može bar osjetiti, i gdje će čelo moći mirno stajati. Mjesto gdje stavljamo glavu na zemlju neka ne bude uzdignuto više od pola aršina (40 cm) od mjesta nogu, inače sedžda neće biti valjana. Ako je velika tjeskoba, može se sedžda obaviti i na leđima osobe koja stoji ispred nas i klanja isti namaz. Isto tako može se sedžda obaviti ako je mjesto sedžde malo odignuto, najviše do pola aršina. Sedžda se može učiniti, iako to nije lijepo, i na svojim dlanovima ili na kraju svoje haljine, ako je mjesto ispod njih čisto.


    Sedžda ne valja ako se samo nos spusti na tle, osim ako ima smetnje na čelu (čir ili si.). Isto tako ne važi sedž-da ako se spuste gornji dijelovi nogu (nadkoljenice) na zemlju. Sedžda i ruku važe samo ako je sedžda obavljena neposredno poslije rukua, odnosno ruku prije sedžde.

    12) kadei-ehire, posljednje sjedenje. Farz je sjediti na završetku namaza koliko se može proučiti tešehhud, tj. Ette-hijjatu. To sjedenje zove se Kadei-ehire. Orio mora biti na kraju namaza, i zato ako bi npr. neko učinio običnu nama-sku sedždu, koju je bio zaboravio, poslije sjedenja, on mora zato ponovo izvršiti sjedenje, da bi namaz valjao.

    Prvih sedam namaskih farzova su šartovi, a ostalih pet su niknovi. Za valjanost ruknova namaza potrebno je biti budan za njihovo obavljanje.

    Za valjanost namaza koji su farz potrebno je da onaj koji ih obavlja tačno zna da su oni farz, a ne nafila.

    NAMASKI VADŽIBI

  3. Vadžib je u namazu slijedećih petnaest stvari:

    1) učiti Fatihu na svakom rekatu i to samo po jedanput (ako nehotice proučimo dva puta, treba sehvi-sedždu učiniti), 2) iza Fatihe proučiti sure, ili tri kratka ajeta, ili jedan duži ajet u farz-namazu na prva dva, a u vitra i sun-net-namaza na svakom rekatu, 3) na sedždi pored čela i nos spustiti na tle tako da i nosom osjetimo tvrdoću tla, 4) na prvom sjedenju kod svih namaza sjediti toliko da se može proučiti Ettehijjatu, 5) pri svakom sjedenju proučiti Ettehijjatu, 6) čun se prouči Ettehijjatu na prvom sjedenju, odmah ići na treći rekat, 7) čim se učini druga sedžda od prvog i trećeg rekata odmah ići na slijedeći rekat, 8) da se u podnevskom i ikindijkom namazu kao i u svim dnevnim nafilama Fatiha i sure uče u sebi (tiho), 9) da imam uči na glas Fatihu i sureta u namazima sabahu, akšamu, jaciji, džumi, teraviji i vitru uz ramazan. (Ko klanja za sebe a ne u džematu, može i ovdje učiti u sebi, a može i na glas), 10) kad se klanja za imamom, na stajanju ništa ne učiti osim Subhaneke koje se uči samo na prvom rekatu, 11) na završetku namaza selam predati (okrenuvši glavu na desnu stranu reći: Eselamu alejkum ve rahmetullah, pa opet to reći zakrenuvši glavu na lijevu stranu). 12) u vitr-namazu proučiti Kunut dovu, 13) u bajram-namazu proučiti šest


    tekbira, tri na prvom a tri na drugom rekatu. Na prvom rekatu tekbiri se uče poslije Subhaneke, a na drugom rekatu poslije »sure« tj. pred ruku, 14) učiniti Sehvi-sedžde kad zatreba, 15) »tadili-erkan«, tj. smireno i bez prevelike žurbe izvršiti rukiue, sedžde kao i dizanje s rukua i s prve sedžde.

    NAMASKI SUNNETI

  4. Sunnet je u namazu slijedeće: 1) kod stupanja u namaz i donošenja početnog tekbira da muškarac digne ruke do spram ušiju, a žena do spram ramena, 2) pri tome prste ruku ostaviti u njihovu naravnom položaju, 3) držati se usprav, ne saginjući glavu pri samom stupanju u namaz, 4) da na kijamu muškarac sveže ruke ispod pupka, žensko na prsima. Muškarac će pri tom staviti dlan desne ruke po Ijesici lijeve ruke i obuhvatiti palcem i malim prstom ruku, dok to žene neće raditi, 5) i 6) proučiti Subhaneke i Euzu na prvom rekatu svakog namaza kao i na trećem u sunneti-gajri muekkede (nepritvrđeni sunnet), i to Euzu samo onaj koji će učiti Elham ili sure (po Ebu Ha-nifi i Muhamedu), 7) proučiti Bismille s početka svakog rekata, također onaj ko će učiti Fatihu, 8) po svršetku Fatihe reći Amin, 9) sve ovo — Subhaneke, Elham i sure — u sebi proučiti. 10) Ko klanja po sebi i ko je imam da rekne »Semiallahu li men hamideh« kad se diže s rukua, 11) ko klanja po sebi i ko je za imamom reći će još Rabbena lekel--hamd, 12) da imam na glas izgovara tekbire i »Semiallahu li men hamideh«, 13) na kijamu noge rastaviti jednu od druge kolik četiri prsta, 14) da sure koje se iza Fatihe uči u sabahskom i podnevskom namazu bude od dužih sureta (mufessala), u ikindiji i jaciji od srednjih, a u akšamu od kratkih, odnosno onoliko da se iz Kurana prouči u spomenutim namazima koliko odgovara dužini ovih sura ako se nije na putu ili u nuždi. (Zadnja sedmina Kiir'ana zove seMu-fessal. Dugačke sure u njemu su po prilici od sure »Elhu-džurat« do sure »El-burudž«, srednja od te sure do sure »Lem jekunillezine keferu«, a kratke odatle pa do kraja),

    15) prvi rekat u sabahskom farzu učiniti dužim od drugog

    16) tekbir rukuski, 17) na rukuu reći tri put »Subhane rab-bijel-azim«, 18) na ruku-u se prihvatiti rukama za koljena, 19) na ruku-u ručne prste razmaknuti jedan od drugoga, i to muško, a žensko ne, 20) noge u koljenima ispraviti, a ne


    ukriviti ih pognuvši koljena naprijed, jer je to meknih, 21) na ruku-u leđa uravniti, 22) glavu s leđima poravnati, 23) pri idenju na sedždu najprije spustiti na tle koljena, pa ruke pa onda lice, a kad se ustaje sa sedžde, onda postupati obratnim redom, ako nema kakve smetnje. (Ko je slab ili klanja u mestvama ili cipelama, on će činiti kako može), 24 donijeti tekbir kad se ide na sedždu i sa sedžde, 25) pri sedžđi spustiti glavu među Ijesice ruku, 26) tri puta reći na sedžđi »Subhane rabbijel-eala, 27) da muškarac rastavi na sedžđi trbuh od stegana, laktove od strana a podlaktice ruku od tla, dok žensko to čini obratno, 28) ruke položiti na stegna kad se sjedne. Muško će sjesti na podavijenu lijevu nogu, dok će desnu usaditi, okrenuvši prste prema kibli, dok će žensko sjesti isto na lijevi dio sjedilice a noge će izbaciti na desnu stranu ispod desnog buta, 30) pri prvom šehadetu kažiprstom dati znak. 'Kad se htjedne izgovoriti Ešhedu ... podavićemo mali, prstenjak i srednjak, i vrh palca poprije-čenog ispod kažiprsta postaviti na stranu srednjeg zglavka a srednjak i palac saviti u kolut da im se vrhovi jedan drugog dodiruju, pa kad reknemo »En la ilahe« dignućemo kažiprst, a kad reknemo »Illellah« spustićemo ga, 31) salavat proučiti iza tešehuda (Ettehijjatu) pri posljednjem sjedenju kao i pri prvom u sunneti gajri-muekkede, 32) proučiti iza salavata dovu kur'anskog porijekla kao: »Rabbena atina fiddun'ja haseneten ve fil-ahireti haseneten ve kina azaben--nar«, il: »Rabbena la tuzig kulubena b'ade iz hedejtena ve heb lena min ledunke rahmeten, inneke entel-vehhab«, ili: »Allahumme inni zalemtu nefsi zulmen kebiren, ve la jegfi-ruzzumibe illa ente, fagfir li magfireten min indike, verham-ni, inneke entel-gafurur-rahim«, ili druge slične dove, makar i ne bile kur'anskog ili hadiskog porijekla, ako se u njima traži ono što se ne može od ljudi tražiti, 33) pri selamima obazrijeti se najprije na desnu pa onda na lijevu stranu, 34) da imam u mislima svojim selamom pozdravi sav džemat svoj kao i nevidljive duhove i meleke. Isto tako i onaj koji klanja za imamom treba da pri selamu misli na okolne dže-matlije oko sebe, na imama, a ko klanja sam nek misli na meleke, 35) da se drugi selam izgovori malo tiše od prvog koji se glasnije izgovara, 36) da onaj koji nije na sve rekate prispio za imama, pa treba naklanjati, pričeka dok imam završi sasvim zadnje sjedenje pa onda ustane i donaklanja propušteno.

    NAMASKI ADABI

    U namazu je adab između ostalog i ovo:
    1) da onaj koji klanja gleda kad je na kijamu u ono mjesto gdje će sedždu učiniti, na ruku-u u potkoljenice, na sedžđi u zadnji dio nosa, pri sjedenju u kiblu, a predajući selam u ramena,
    2) po mogućnosti suzbijati kašalj,
    3) otimati se zijevanju,
    4) kad mujezin pri ikametu rekne »Hajje alel-felah« ustati, a kad rekne »kad kametis-salatu« onda stupiti u namaz.

  5. Sastav namaza

    Kad hoće neko da stane na namaz, dignuće ruke do spram ušiju (ako je muško), ili do spram ramena (ako je žensko) okrenuvši dlanove prema kibli i donijeće tekbir, tj. reći će »Allahu ekber« namjeravajući tim stupiti u nan^? Tekbir će izgovoriti lijepo, bez otezanja hemzeta u riječi Allah, jer kad bi to »A« bilo otegnuto, ne bi mu namaz bio valjan. Odmah poslije tahrime svezaće ruke ispod pupka (muško) ili na prsima (žensko) pa će proučiti: »Subhanekel--lahumme ve bihamdike, ve tebarekesmuke, ve teala dže-dduke vela ilahe gajruke« (tj. »Uzvisujem Te, Bože, nad sve ono što Ti ne dolikuje, i zahvaljujem Ti, Tvoje je ime blagoslovljeno, Tvoje je veličanstvo uzvišeno, i nema drugog boga osmi Tebe«. Svaki će musallija proučiti onda: »Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim« (Tražim utočište kod Allaha od prokletog šejtana). Ovo će proučiti onaj ko će učiti Fatihu i sure, dakle neće muktedija, ali hoće mesbuk (Prema Ebu Jusufu svi će Euzu proučiti, pa i muktedija). Na bajram-•natoazu će se Euzu proučiti poslije ona tri tekbira. Poslije Euze proučiće se »Bismillahir-rahmanir-rahim« (U ime Boga, sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog), zatim Fatihu, osim muktedije. Bismilla se uči na svakom rekatu samo pred fatihom.

    Fatiha glasi: »Elhamdu lillahi rabbil-alemin. Errahma-nir-rahim. Maliki jevmiddin. Ijjake n'abudu ve ijjake nestein. Ihdinessiratal-mustekim, siratallezine en'amte 'alejhim, gajril--magdubi 'alejhim ve led-dallin« (Hvala jedinom Bogu, Gospodaru svih svjetova, sveopćem Dobročinitelju, Milostivom. Gospodaru sudnjeg dana. Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo. Ti nas napućuj na pravi put, na put


    onih koje si Ti obasuo svojim blagodatima, a ne na put onih na koje je pala Tvoja srdžba niti onih koji su zalutali«).

    Nakon Fatihe rekne se Amin!, tj. Uslišaj (Bože), i to u sebi, kako imam tako i muktedija, kao i onaj koji klanja po sebi. Zatim ćemo proučiti jednu suru iz Mufessala ili nekoliko ajeta iz kojeg bilo sureta (najmanje tri kratka ili jedan duži — to je vadžib). Poslije toga dođe tekbir pa se ide na ruku', pri čemu će se izravnati glava i leđa, prihvatiti rukama rastavljenih prsta za koljena i ispraviti noge i na ruku-u reći tri puta »Subhane rabbijel-'azim« (Slava mome velikom Gospodaru!) Zatim će se dignuti s ruku-a govoreći: »Semi'allahu li-men harnideh (Čuo Bog onog koji Mu zahvaljuje), zatim »Rabbena lekel-hamd« (Gospodaru naš, Tebi hvala!). Ovo obadvoje reći će ko klanja sam, dok će u dže-matu imam reći samo ono prvo, a muktedije će reći drugo. Kad se podigne s ruku-a, mirno će se stati jedan časak, a zatim poći na sedždu položivši najprije koljena na tle, pa ruke (ako za to ne bude kakve smetnje), zatim lice, i to među ruke. Čelo i nos treba da dotiču tle. Tako treba mirno ostati izgovarajući tri puta »Subhane rabbijel-eala« (Slava mom najuzvišenijem Gospodaru!). Pri sedždi će muškarac rastaviti trbuh od stegana i ruke od strana tijela odignuvši ih od zemlje, ako nema za to smetnje, dok žensko to neće činiti. Prste ručne i nožne okrenuće prema kibli. Poslije prve sedžde podignuće se uz tekbir i stavivši ruke na stegna sješće malo i uz tekbir vratiti se na drugu sedždu, koju će obaviti kao i prvu. Zatim će dignuti glavu, i uz tekbir ustati na drugi rekat ne odupirajući se na zemlju (bez nužde) i ne zastajući nimalo.

    Drugi rekat je kao i prvi, samo se u njemu ne uče »Subhaneke« ni »Euzu«. Pošto se završi i druga sedžda od toga rekata, musallija će sjesti na prvo sjedenje kako je opisano gore i proučiti tešehhud kako'ga je Ibni Mesud prenio, a mi ga zovemo »Ettehijjatu«. Ono glasi: »Ettehijjatu lillahi vessalevatu vettajjibatu. Esselamu alejke, ejjuhen-ne-bijju, ve rahmetul-lahi ve berekjatuhu. Esselamu alejna ve ala ibadillahis-salihin. Ešhedu en la ilahe illel-lah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu. (Poštovanje, molitve i .sva dobra pripadaju Allahu! Neka je selam Tebi, Vjero-vjesniče, kao i nama i svima dobrim Božijim robovima. Očitujem da nema drugog boga osim jedinog Allaha. Svjedočim


     

    da je Muhamed Božiji rob i Božiji poslanik!) Kod prvog šehadeta će kažiprstom dati naročiti znak kako smo to naprijed opisali.

    Treći, odnosno i četvrti rekati su kao i drugi, samo što se iza Fatihe neće učiti sura nego će se odmah ići na ruku, ako je namaz farz, inače treba učiti i sure iza Fatihe.

    Pri svršetku namaza će se sjesti kao i na prvom sjedenju, proučiti Tešehhud, salavate i dovu, pa će se predati selam riječima: Esselamu alejkum ve rahmetullah (Nek je spas i Božja milost na vas) i to najprije na desnu pa onda na lijevu stranu, imajući na umu one oko nas, kako je to već rečeno.

    Salavati glase: »Allahumme salli 'ala Muhammedin ve 'ala ali Muhammedin kema sallejte 'ala Ibrahime ve 'ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid. (Bože podijeli svoju milost Muhamedu i njegovim rođacima kao što si ukazao milost Ibrahimu i njegovim rođacima. Ti si hvaljen i slavan!) Allahumme barik 'ala Muhammedin ve 'ala ali Muhammedin kema barekte 'ala Ibrahime ve 'ala ali Ibrahime, inneke hamidun medžid (Bože, Ti obaspi blagoslovom Muhameda-i njegove kao što si obasuo blagoslovima Ibrahima i njegove! Zaista si Ti hvaljen i slavan).

    Dove iza salavata su najobičnije ove:

    »Rabbena atina fiddun'ja haseneten ve fil-ahireti hase-neten, ve kuja azaben-nar« (Gospodaru naš! Daj nam i na ovom i na onom svijetu svako dobro i očuvaj nas paklene vatre!).

    »Allahummegfirli ve livalidejje ve lilmuminine jevme jekumul-hisab« (Bože, oprosti grijehe meni, mojim roditeljima i vjernicima onoga dana kad se bude polagao račun!)

    »Rabbena la tuzig kulubena bade iz hedejtena ve heb lena min ledunke rahmeh, Inneke entel-vehhab« (Gospodaru naš, ne daj da nam srca skrenu pošto si ih Ti već uputio pravim putem, i podijeli nam svoju milost. Ti si zaista vrlo darežljiv!)

    »Allahumme afini vafu anni ve aslih emri vasrif anni kulle šerrin! Allahummestamilni bita-atike ve ta-ati resulike verhamni ja erhamer-rahimin« (Bože, sačuvaj me bolesti i muka, oprosti mi grijehe, poboljšaj mi moje stanje i otkloni svako zlo od mene! Bože, upotrijebi me u službi Svojoj i Svoga Poslanika i smiluj mi se, najmilostiviji Milosnice!)


    Napomena:

    Ruke se dižu samo u ovim slučajevima: 1) kod stupanja u namaz pri početnom tekbiru, 2) pri tekbiru za Kunut dovu u vitr-namazu, 3) pri posebnim bajramskim tekbirima, 4) pri dovi poslije namaza (znamo kako se tada drže ruke u visini prsa okrenute dlanovima prema nebu), i 5) na izvjesnim mjestima kod obavljanja hadža, kao na Arefatu, Muzdelifi itd.

    Sve što se uči u namazu osim Kiur'ana, tj. Fatihe i sureta, može se učiti na narodnom jeziku a ne na arapskom. To je mišljenje našeg imama Ebu Hanife r. a. koje je dobilo prevagu, dok po mišljenju Ebu Jusufa i Muhameda ne može se to učiti na drugim jezicima bez nužde. Ako je krajnja nužda, onda se sve, pa i Fatiha i sura, može učiti na narodnom jeziku onog koji klanja. U tom se slažu sva tri imama. Kao nužda računa se slučaj kad neko ne zna pravilno proučiti to na arapskom jeziku.

    Muslimanu je farz da nauči iz Kur'ana makar jedan ajet, a vadžib mu je znati Fatihu i makar jednu suru, odnosno tri kratka ajeta ili jedan dulji. Dok to ne nauči, ako ne zna otprije, neka 'se služi prijevodom. Ne mogne li ovo naučiti i pored svega nastojanja, spada s njega ta dužnost (»La jukellifullahu nefsen illa vus-aha« — Bog nikog ne zadužuje osim koliko može podnijeti.).

    Za tahrimu je, kako vele, važno da je na arapskom jeziku, samo ako je čovjek umije lijepo izgovoriti. U svakom slučaju potrebno je da musallija zna ono što uči u namazu i da o tom misli. Zato smo i dali prijevode svih sastavnih dijelova namaza koji se uče.

    Sure »Ihlas« glasi: »Kul huvellahu ehad. Allahussamed. Lem jelid, ve lem juled. Ve lem jekun lehu kufuven ehad«. (Reci: Bog je jedan. Bog je onaj Gospodar kojem se svako u nevolji utječe. Nije nikog rodio niti je rođen. Niko i ništa Mu nije prilika.).

    O klanjanju u džematu i o imametu


    Klanjati namaz u dzematu (zajednici) mnogo je bolje i sevabnije nego po sebi; to je čak sunneti-muekkede za ljude' bez uzura (zapreke) i ne smije se olako uzimati. Ako


    neko nije mogao otići u pravi džemat u džamiju, neka makar s jednom osobom klanja negdje, pa bilo to sa ženom ili dječakom. Tim će postići jedan dio koristi koja dolazi od klanjanja u džematu, iako je sevab veći od većeg džemata.

    Imamet — biti imam — vrlo je dobra i pohvalna stvar a isto tako i muezinluk — služba muezina.

    Da neko može biti imam zdravim ljudima treba da pored toga što je musliman ima još sedam stvari: 1) da bude dorastao (punoljetan); dječak ne može biti imam odraslom,

    2) da bude pri pameti (lud i pijan ne mogu biti imam),

    3) da bude muškarac (žena ne može biti imam mušku, a i ženama da bude imam, mekruh je), 4) da zna iz Kurana toliko koliko' je nužno za namaz, 5) da ne bude sahibi-uzr (jedan sahibi-uzr može biti imam drugom sabibi-uzru ako je UHT iste vrste, inače ne može), 6) da prilično dobro može izgovarati riječi koje se u namazu uče (tepavac i mucavac koji ne mogu izgovarati pravimo ili bez ponavljanja riječi ne mogu biti imami, 7) da mu ne manjka koji namaski šart kao taharet i setri-avret (goli ne može npr. biti imam odjevenom).

    Da neko mogne klanjati za imamom, tj. da bude muk-tedija treba osim onih stvari nužnih za imaznet još i slijedeće: 1) da muktedija pred stupanje u namaz nijjet učini da klanja za tim imamom (pristaje za njim), 2) da imam nijet učini imamet ako za njim klanjaju ženske osobe, inače ne mora to činiti ako su za njim ujisali muškarci. Dakle, ako je muškarac počeo sam da klanja pa mu tokom namaza došao drugi muškarac i pristao za njim da klanja, on će, pošto je u duši pristao na to, početi da uči na glas, ako je to sabah, akšam ili jacija od onoga mjesta dokle je bio došao klanjajući sam za sebe, ili s početka, 3) da imam makar svojom petom bude naprijed ispred muktedije (ako bi imam bio nožnim prstima ispred muktedije a petom iza njega, ovaj ne bi mogao biti njegov muktedija), 4) da namaz imamov ne bude sporedniji od namaza muktedije (tako se ne može klanjati farz za čovjekom koji klanja neku nafilu), 5) da namaz imamov i muktedijin budu isti (ne može se npr. podnevski farz klanjati za čovjekom koji klanja ikindijski farz ili čak jučerašnje podne), 6) da ne bude imam mukim a muktedija musafir ako se klanja ne sadašnji nego prošli namaz i ako je taj namaz od četiri rekata (ako se klanja namaz koji je još u svom vremenu ili je baš prošli ali je


    od dva ili tri rekata (sabah i akšam), onda spomenuto ništa ne smeta, 7) da ne bude onaj za kim bi htio klanjati mesbuk, 8) da između muktedije muškarca i imama ne bude koji red žena, 9) da su i imam i muktedija na istom mjestu kako bi se moglo reći da se ovaj nalazi u njegovu području. Ako se klanja negdje na polju, pa muktediju od imama rastavlja npr. potok, mala rijeka ili putić, to se uzima kao jedno mjesto. Ako je velika rijeka kojom lađe plove ili je to pravi put za vozila ili je između imama i muktedije neki prostor na kome bi mogla stati dva reda ljudi, onda u ovim slučajevima ne bi ovakav muktedija mogao klanjati za ovim imamom. Ako ga rastavlja od imama zid ili neka druga pregrada a on može pratiti imama jer ga npr. čuje ili vidi, onda ne smeta ta pregrada, inače ne bi mogao klanjati za njim.

    Musalija koji je s abdestom može klanjati za nekim ko je s tejemmumom, onaj koji pere noge pri abdestu za onim koji čini mesh po mestvama ili zavoju, koji klanja stojeći za onim koji klanja sjedeći ili za zguranim, onaj koji klanja gestovima (išaretom) za onim koji isto tako klanja, te koji klanja nafilu za onim koji klanja farz.

    Kad se ustanovi da imamov namaz nije valjan, moraju ga i njegove muktedije ponovo klanjati. Imam tada treba da obavijesti svoje muktedije o tome.

    Opravdan razlog za izostanak od džemata može biti: kiša, veliko blato ili studen kao i pomrčina, zatim nesigurnost od razbojnika ili nasilnika, starost, bolest, uzetost, saka-tost ruke ili noge, zatvor, ponavljanje fikha, ako nije to čest slučaj, spremanje na put, posluga bolesnika, puhanje žestokog vjetra po noći i pripravljeno jelo za kojim neko žudi.

    Ko izostane s'razlogom od džemata u'kojem bi inače učestvovao da nije bio spriječen, računa mu se sevab kao da je bio u džematu.

    Kad se nađe nekoliko ljudi na okupu i hoće da osnuju džemat, ako tu nema sposobnog kućnog domaćina, pravog imama, ili kakvog uglednijeg i učenijeg čovjeka, uzeće za imama onog čovjeka koji najbolje poznaje namaz i ono oko namaza. Za njim dolazi onaj koji zna najbolje učiti Kur'an po tedžvidu, pa onda najpobožniji, pa najstariji, zatim najljepše ćudi, najpristaliji, najboljeg roda i na kraju najljepšeg glasa. Ovako treba da se radi i kada se izabire stalni imam za neku džamiju. Ako oba kandidata imaju iste oso-


    bine, onda se može odlučiti kockom ili da ljudi odluče većinom glasova kojega će od te dvojice uzeti. Nije lijepo postavljati slabijeg imajući boljeg i sposobnijeg.

    Mekruh je postaviti za imama: slijepca, krivovjerca, vjerskog prestupnika (fasika), čovjeka kojeg slabije cijene kao ciganina ili iz nezakonita braka rođenog čovjeka. Ova posljednja dvojica, ako su učeni, u privatnom džematu i s pristankom džematlija mogu imamiti i bez keraheta.

    Mekruh je da imam oduljuje previše klanjanje namaza jer bi mogao odbiti džemat. Golim ljudima kao i ženskim osobama mekruh je osnivati džemat. Ako bi ipak osnovali džemat, njihov imam ne bi stupio pred njih, nego bi stao u sredinu safa među njih.

    Kad imam klanja samo s jednim čovjekom, postaviće ga sebi s desne strane (mekruh je kad bi stao s lijeve strane imama ili za njim). Čim su dvojica za imamom ili više njih, oni klanjaju iza imama.

    U redove (safove) poredaju se najprije ljudi, zatim djeca pa iza njih ženske osobe, ako idu u džamiju.

    Kad bi imam predao selam prije nego je muktedija proučio Ettehijjatu, ovaj će dovršiti učenje pa onda predati selam iza imama. Isto tako će postupiti muktedija ako imam ustane na treći rekat a on nije dovršio tešehhud; dovršiće pa onda ustati, a ako i ne bi dovršio i ustao, neće biti gri-ješan. Kad imam ustane s rukua ili sedžde prije nego tri put rekneš tespih, slobodno ustani i ti za imamom. Kad bi imam otišao na treću sedždu ili ustao zabunom recimo na peti rekat poslije zadnjeg sjedenja, muktedija neće pristati za njim, nego će ostati sjedeći, pa ako imam završi i peti rekat i čak i sedždu učini, neka muktedija sam preda selam. Ako u ovom slučaju imam ne bi izvršio sjedenje poslije četvrtog rekata nego ustao odmah na peti, muktedija neće opet za njim ići nego će pokušati da imama vrati na sjedenje upozorenjem recimo riječima: Subhanellah. Ne vrati li se imam, nego završi peti rekat (ili treći kod sabaha, ili četvrti kod akšama), pa čak i sedždu učini, onda je namaz pokvaren i za imama i za muktedije.

     


    EZKAR POSLIJE FARZA

    Čim se obavi farz-namaz, treba odmah ustati da se obavi i sunnet, ako ga ima poslije farza. Ne valja između farza i sunneta učiti kakve dove ili šta drugo, jer se zna sigurno da je Muhamed a. s. odmah ustajao iza farza i klanjao sunnet--namaz. -

    Mustehab je imamu da se po završenom farz-namazu pomakne malo na lijevu stranu i klanja sunnet. Isto tako mu je mustehab kad završi cijeli namaz da se okrene dže-matu kad zikr čini.

    Mustehab je svakom musalliji, bio ga on munferid, muktedija ili imam da poslije svršenog namaza tri puta učine istigfar, prouče Ajetelkjursiju, tri zadnja sureta iz Kurana, po 33 puta »Subhanellah«, »Elhamdu lillah« i »Allahu ekber«, iza toga da prouči: »La ilahe illellahu, vehdehu la šerike leh. Lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli šej-in kadir«. (Nema drugog boga osim jedinog Allaha. On nema druga, Njemu pripada vladavina nad. svim, kao i svaka hvala. On je uzvišen i svemogući). Zatim se majo podignu ruke, okrenuvši dlanove prema nebu, i prouči se dova. U toj dovi zamolimo od Allaha dobro sebi i svim muslimanima i pri svršetku dove potaremo lice dlanovima. •••-•••

  6. Okolnosti koje kvare namaz

  7. Namaz će biti potpuno pokvaren i valja ga ponovo klanjati u slijedećim slučajevima: '

    1) ako se progovori makar samo ijedna riječ nehotice ili u zaboravu; Isto tako će pokvariti namaz na namazu učinjena dova da tome dade Bog dž. š. nešto Sto se može i od ljudi moliti, npr. da zamoli da dobije službu, plati dug, oženi se i si. Isto tako je i nazvati selam iU ga primiti na namagai pa makar samo rukovanjem, ili onom ka Itihne reći: Jerha-mukellah, ili čuvši radosnu vijest reći Elhamdu lillah, začu-divši se čemu reći Subhanellah i slično, tj. sve što odvraća pažnju klan jača od namaza; 2) nasmijati se, uzdahnuli, ja-uknuti, leleknuti i glasno zaplakati, ako to plakanje nije izazvano sjećanjem na ahiret; 3) iskašljivati se bez nužde; 4) štogod pihnuti i pojesti, makar jednu mrvicu, pa to bio i ostatak između zuba ako bude velik kao grašak;


    5 ) prsa od kible okrenuti; 6) uopće učiniti nešto što bi gledaocu sa strane dalo povoda da misli da se ovaj musallija ne nalazi na namazu i da je to velika stvar za namaz. (Takva »velika stvar« za namaz bi bila prema nekim mišljenjima ako bi se čovjek počešao tri puta uzasebno na jednom rukunu, ili udario dijete ili koga drugog rukom ili štapom); 7) hotimično pokvariti abdest pa i nehotice posrednim putem (npr. isteklo nekome vrijeme mesna, spao mu zavoj, po kojem je mesh učinio jer je rana zacijelila itd.) ili tuđim uticajem kao npr. neko ili nešto ga ozlijedi pa mu krv poteče; 8) nastajanje okolnosti kad možemo izvršiti neki šart namaza koji prije nismo mogli učiniti (npr. ugledati vodu za čovjeka koji je uzeo tejemmum i počeo klanjati, ili dobavljanje odjeće za onog ko je počeo go klanjati); 9) hotimično selam predati, makar i misleći da je u drugom namazu (npr. kod podne namaza poslije prvog sjedenja selam preda misleći da sabah klanja, ili džumu ili da je musafir pa da treba klanjati samo dva rekata). Ako bi selam predao nehotice, u zaboravu, neće namaz biti pokvaren; 10) unaprijed proći odjednom koliko dva safa (dok prelaženje u prvi saf ispred sebe u cilju popunjavanja safa ne bi pokvarilo namaz makar taj prelaz bio u jedan mah. Ako bi prostor do »drugog safa prešao u prekidima, neće biti namaz pokvaren1); 11) nekome drugom, osim svog imama koji se pomeo i zastao, kazivati i otpočinjati mu učiti (ne kvari namaz ako neko imamu kaže i provede ga kad se on zbuni, ali u tom slučaju ne treba žuriti. Najbolje je da se imam snađe: ako je proučio dovoljno, neka ide na ruku, ako nije, neka pređe na drugi ajet ili suru); 12) klanjajući isti namaz za imamom ili kao imam stati uporedo sa ženskom odraslom osobom, od koje ga ne dijeli nikakva pregrada ili zastor niti makar prazan prostor gdje bi mogao stati bar jedan musallija, ako je imam nijjet učinio imamet i ženama i ako joj dotični muškarac nije dao nikakva znaka da se povuče nazad (u ova dva posljednja slučaja će njen namaz biti pokvaren, ako se ona ne bude odmah povukla natrag). Isto je tako i kad ona bude. stala pred muškarca pa klanjaju isti namaz za jednim imamom, tj. njegov namaz sad će biti pokvaren.

    Namaz neće biti pokvaren ako musallija pogleda u Jta-kav natpis, oglas ili slično, pa razumije što je tamo napisano. Isto tako ako bi proždro ostatak hrane iza zuba manje veličine od graška, iako i to ne valja, zatim ako ko prođe ispred klanjača baš onuda gdje čini sedžđu, ali je to grijeh onom koji prolazi.


  8. NAMASKI MEKRUHI

  9. Ukratko rečeno mekruh je u namazu hotimično izostaviti jedan njegov sunnet i učiniti nešto što ne spada u namaz, što se ne slaže s onim mirom i dostojanstvom s kojim treba da se obavlja namaz. Prema tome mekruh je: obazirati se, igrati se ili baviti se haljinom, odjećom, tijelom ili nekom stvari na njemu, klečati, turski sjediti bez nevolje, prihvatiti selam gestom, rukom ili naklonom, bacati pogled u nebesa, žmiriti bez valjana razloga, zijevati, protezati se, dovršavati učenje Kur'ana na ruku-u, kao i riječi »Semiallahu li men hamideh« i tekbire, koji se izgovaraju na prelazu između ruknova, izgovarati tek kad se pređe na drugi rukun. Isto tako je mekruh učiniti drugi rekat prilično dužim od prvog (npr. za tri-četiri ajeta), dva puta proučiti jedno isto sure na jednom ili i na dva rekata, ako zna koje drugo sure, i to kad se radi o farz-namazu, dok se kod nafile može učiti jedno sure na svim rekatima bez zamjerke, zatim hotimično proučiti na drugom rekatu sure koje je bilo pred suretom koje je proučeno na prvom rekatu, preskočiti na dva uzastopna rekata jedo sure, (npr. na prvom rekatu učiti Ere-ejtellezi a na drugom Kul-ja ejju-hel-kafirune, preskočivši sam Inna eatajna — to je mekruh, ako je učinjeno hotimično.

    Mekruh je klanjati golih ramena i pleća ako možemo obući košulju ili što slično, zatim ogrnut nekom odjećom klanjati, ili zamotan u nešto tako da nema kuda da se ruke izvade, klanjati u prostim i zamazanim haljinama imajući bolje na raspolaganju, klanjati u stanju kad muči prirodna nužda, velika ili mala, ili vjetar čuvati klanjajući. Sve ovo je mekruh osim ako se zbog kratkoće vremena bojimo da će proći vrijeme dotičnog namaza, ili da nećemo stići u džemat (ako bismo došli u samom namazu u takvu nezgodnu situaciju, lijepo je i čak je mendub prekinuti namaz), zatim klanjati kad je jelo postavljeno a čovjek dobro gladan kao i kod svačeg drugog što bi moglo čovjeka zaokupiti da se ne može u namazu potpuno posvetiti namazu i smjerno ga vršiti (s hušuom), klanjati iza safa u kom ima praznine,

     


    u odijelu sa slikama živih bića kao i u prostorijama s takvim slikama osim ako su slike malene, odrezanih glava ili su na podu, ali ne na mjestu gdje se sedžda čini, zatim prema vatri klanjati, na putu kuda svijet prolazi, na nečistim mjestima, u blizini nečisti, u groblju, na tuđem zemljištu bez odobrenja vlasnika, ako klanjamo na polju ne usadivši kakav štap preda se a nadamo se da bi mogao kogod tuda proći.

    STAVLJANJE FERDE

    Musalliji je raustehab da postavi preda se perdu ako se boji da će neko ispred njega proći dok on klanja. Kao perda može polužiti štapić od aršina (80 cm) a kao prst debljine. Sunnet je stati blizu perde koja će nam doći prema jednoj obrvi a ne ravno između obrva. Ako je cijeli džemat na polju, dovoljno je pred imama staviti perdu.

    Mustehab je da musallija ne odbija slučajnog prolaznika ispred sebe, iako mu je i to dozvoljeno učiniti, i to samo gestom (išaretom) ili tesbihom (viknuti Siibhanel-lah!), ili povišenim glasom učiti Kur'an koji je bio započeo na namazu učiti. Žensko će u • ovom posljednjem slučaju udariti vanjskom stranom prsta desne ruke po dlanu lijeve ruke i tako upozoriti prolaznika.

    STA NIJE MEKRUH U NAMAZU

    Iz spomenutog bi se moglo lako razumjeti šta nije mekruh, ali ipak ćemo spomeunti neke slučajeve što nisu me-kruh, kao:

  10. Nije mekruh klanjati s pripasanom sabljom ili nečim drugim ako ne smeta pri klanjanju, ili okrenuti se prema Musafu, svijeći, sablji, lampi ili čovjeku koji je leđima okrenut klanjaču, a koji razgovara, ili na prostirci sa slikama pa makar i živih; bića, ako ne činimo sedžđu na njima direktno. Nije mekruh u namazu ubiti zmiju, škorpiju, zelembaća, krpelja, osu, buhu, uš ili komaricu i mrava ako ga jedno od ovih uznemiruju. Ako ne uznemiruju, onda je mekruh (osim ono prvo dvoje, koje se može ubiti udarivši ih i nekoliko puta pa čak i zakrenuvši se od kible. (Neki ni ovo ne dozvoljavaju: i misle da to kvari namaz). Klanjajući se može i odijelo malo rastresti da se

     


    lakše obavi ruku i sedžda, zaštititi ga da se ne zamaže, otresti s čela zemlju ili drugo što se za njega prilijepilo ako ga to smeta i uznemiruje; inače ne valja to činiti do svršetka namaza, i na koncu pogledati preko oka na stranu ne zakre-čući glave, a bolje je i to ne činiti.

    O PREKIDANJU NAMAZA

  11. Namaz je slobodno prekinuti ako zaprijeti kakva opasnost po život ili imovinu musaliji ili drugome. Šteta ne mora biti velika da bi se namaz mogao prekinuti. Ako bi npr. domaćica vidjela da će joj lonac iskipjeti, smije namaz prekinuti, a kamoli ako bi se pobojala da djetetu što ne bude.

    Vadžib je namaz prekinuti musaliji koji bi čuo zapomaganje nevoljnika kojem on može pomoći neposredno.

    O VTTR - NAMAZU

  12. Vitr namaz je vadžib. Sastoji se od tri rekata i jednog selama. Na svakom će se rekatu učiti Fatiha i sura. Nakon dva rekata obavi se prvo sjedenje i prouči samo fettehijjatu (tešehhud), na trećem rekatu uči se Bismilla, Fatiha i sura, a zatim se dignu ruke, donese tekbir i prouči se »KUNUT« koji se samo na ovom mjestu uči.

    »Kunut« znači dova i nju je vadžib na spomenutom vitr-namazu proučiti, ali ne u smislu želja i molbi kakve se mogu upućivati ljudima i kakve bi namaz pokvarile, nego poput uobičajenih kunut-dova.

    Sunnet je proučiti ovu kunut-dovu:

    »Allahumme inna nesteinuke, ve nestegfiruke, ve nes-tehdike, ve nu'minu bike, ve netubu ilejke, ve netevekkelu alejke, ve misni alejkel-hajre kullehu, neškuruke ve la nek-furuke, ve nahleu ve netruku men jefdžuruke. Allahumme ijjake nabudu ve leke nusalli ve nesdžudu ve ilejke nes'a ve nahfidu, nerdžu rahmeteke ve nahša azabeke. Inne azabeke bil-kuffari mulhikk.« (Bože, mi od Tebe pomoć, oprost i uputu tražimo, samo u Tebe vjerujemo, Tebi se pokajnički obraćamo, u Tebo <e pouzdajemo i hvalimo Te svakim dobrom. Zahvaljujemo Ti na blagodatima i ne pokrivamo ih, odbacujemo, napuštamo svakog onoga ko se Tebi protivi.

     


    Bože, samo Tebe obožavamo, samo Tebi klanjamo i sedždu činimo, samo Tebi težimo i naglimo nadajući se Tvojoj milosti i bojeći se Tvoje kazne. Tvoja će kazna-zaista stići nevjernike).

    I ova je dova lijepa, ko može, nek i nju prouči poslije spomenute: »Allahummehdini fimen hedejte, ve afini fimen afejte, ve tevelleni fimen tevellejte, ve barik li fima 'atajte ve kini šerre ma kadajte, feumeke tekdi ve la jukda alejke. Innehu la jezillu men valejte ve la jeizzu men adejte, teba* rekte rabbena ve tealejte. Allahumme umi euzu biridake min sehatike ve bimuafatike min ukubetike ve euzu bike minke. La ahsa senaen alejke, ente kema esnejte ala nef-sike« — (Bože, naputi me na pravi put zajedno s onima koje si naputio, sačuvaj me svih nezgoda zajedno s onima koje si od tog zaklonio, proviđaj sa mnom kao s onim s kojim si pro-vidio, blagoslovi mi ono što si mi dao i sačuvaj me zla od onoga što si dosudio jer samo Ti sudiš a protiv Tebe niko ne sudi. Koga Ti odlikuješ taj ne može biti ponižen, niti može biti uzdignut onaj na koga se Ti izuzmeš. Blagoslovljen i uzvišen li si, Gospodaru naš! Bože, utječem se Tvojoj milosti od Tvoje srdžbe, i Tvojoj spremnosti za praštanje utječem se od Tvoje kazne, i utječem se samo Tebi -od Tebe. Ne mogu Te pohvaliti onako kako treba, Ti si onakav kakav si sam rekao za sebe da si).

    Ko ne zna lijepo koju od spomenutih dova, neka rekne tri puta: »Allahummagfirli!« ili jednom: »Rabbena atina fiddun-ja haseneten ve fil-ahireti haseneten ve kina azaben--nar«, ili tri puta: »Ja rabbi«.

    Kad musallija zaboravi Kunut dovu, pa je se sjeti na fuku-u ili pošto se s rukua digne, neće je ni učiti nego će sehvi-sedždu učiniti. Ako bi je ipak proučio pošto se digao s rukua, ne bi trebao ponavljati rukua, ali bi sehvi-sedždu morao opet učiniti, jer kunut nije proučen na svom mjestu.

    Vitr se klanja u džematu samo uz ramazan. Pored imama i džematlije će ličiti Kunut. Ako bi imam otišao na ruku prije nego bi muktedija završio Kunut, ili se boji da će ga mašiti ruku s imamom ako bude dovršavao Kunut, slijedi-će imama na ruku, makar i ne svršio. Ako bi imam zaboravio Kunut, muktedija će ga učiti ako vidi da će se imamu moći makar malo pridružiti na ruku-u, mače neće ni on učiti Kunut. Kad bi ko stigao imama na ruku-u trećeg rekata, uzima se kao da ga je stigao i na Kunutu, pa ga neće

     


    učiti naklanjavajući prošle rekate. Tim prije neće učiti Ku-nuta pri tome ako je prispio i na Kunut na trećem rekatu i s imamom ga već učio.

    0 NAFILAMA

  13. Nafila znači onaj ibadet koji nije dužnost Činiti, a mi ga činimo. Pod nafi-lom u širem smislu razumijemo i sunnete kao što ćemo ih ovdje uzeti.

    Sunnete dijelimo u dvije vrste: sunnete-men-dube i sunnete-muekkede (pritvrđeni).

    Nafile, odnosno sunneti prije farza, imaju za cilj da priprave musalliju za farz, a oni koji se klanjaju poslije farza da poprave i dopune eventualne manjkavosti kod farza koje se često dogode.

    Sunneti-muekkede je klanjati po dva rekata prije sa-bahskog, poslije podnevisikog, akšamskog i jacijskog farza, a po četiri rekata prije podnevskog te prije i poslije džu-manskog farza i to s jednim selamom.

    Sunneti-mendubi ili gajri-muekkede su četiri rekata prije jacijskog i ikindijskog, i šest rekata poslije akšamskog farza.

    Kod sunneti muekkede namaza koji su od četiri rekata, na prvom sjedenju će se učiti samo Ettehijjatu, a na trećem se neće učiti Subhaneke dok kod namaza sunneti men-dubi učiće se na trećem rekatu Subhaneke i Euzu, a na prvom sjedenju i salavat i dove.

    Kod dnevnih nafila mekruh je klanjati s jednim selamom više od četni rekata, a kod noćnih više od osam. I kod jednih i kod drugih je najbolje klanjati četiri rekata s jednim selamom po Ebu Hanifi, r. a., a po Ebu Jusufu i Muhamedu kod noćnih po dva rekata.

    Noćna nafila ima veću vrijednost od dnevne.

    Dugo stajati na namazu i učiti Kuran a manje rekata klanjati bolje je nego obratno.

    O DRUGIM NAFILAMA

  14. Sunneti-mendiub je klanjati dva rekata pošto se uniđe u džamiju a prije nego se sjedne, a u počast džamiji, ako nije slučajno u vrijeme kada je mekruh klanjati. Takav namaz se zove »Tehijjetul-mesdžid« (poštovanje džamije). Ako će

     


    dotični klanjati 'u toj džamiji farze ili koji drugi namaz, onda ne treba klanjati ta dva rekata.

    Mendub je klanjati dva rekata kad god se uzme ab-dest, i to odmah.

    Mendub su nadalje: Salatud-duha, salatul-lejl, salatu--istihare i salatul-hadže.

    Salatud-duha je namaz koji se klanja u vremenu otkad sunce odskoči za jedno koplje ili dvoje pa do poprije podneva (zevala), a klanja se od četiri do dvanaest rekata.

    Salatul-lejl je noćni namaz koji se klanja pri kraju noći i obično broji najmanje osam rekata.

    Salatu-istihare je namaz koji se klanja kad se štogod zamisli učiniti pa se lako ne može odlučiti da li da se to učini. Taj namaz se sastoji od dva rekata a poslije toga se uči ova dova koja se ponavlja do sedam puta:

    »Allahumme ihni estehiruke bi-ilmike ve estakdiruke bikudretike, ve es-eluke min fadlikel-azimi, fe inneke tak-diru ve la akdiru, ve ta' lemu ve la a'lemu, ve ente allamul -gujub. Allahumme m kunte tealemu enne hazel-emre haj-run li fi dini ve dun-jaje ve meaši ve akibeti emri ve adžilu-hu, ve adžiluhu fakdirhu li ve jessirhu li, summe barik li fini. Ve in kunte tealemu enne hazel emre šerrun li fi dini, ve dun-jaje ve meaši, ve akibeti-emri, ve adžiluhu, fesrifhu anni vesrifni anhu vakdir lijel-hajre hajsu kane, sumine erdini bihi«. (Bože! Tražim od Tebe izbor Tvojim; znanjem i tražim pomoć od Tvoje moći, molim nešto od,Tvoje velike dobrote, jer Ti (sve) možeš a ja ne mogu, Ti (sve) znaš, a ja'ne znam, Ti si onaj koji odlično poznaješ sve sakrivene (tajanstvene) stvari. Bože! Ako je prema Tvom znanju ova stvar dobra za mene u pogledu moje vjere, dunjaluka, života, moje sadašnjosti i budućnosti, Ti mi je odredi i olakšaj mi je, te mi je učini sretnom. Ako je prema Tvom znanju ova stvar za mene loša u pogledu moje vjere, dunjaluka, života, moje sadašnjosti i budućnosti, otkloni je od mene, odvrati mene od nje i odredi za mene dobro gdje god to bude i zadovolji me tim).

    Salatul-hadže je namaz koji se klanja kad ima čovjek kakvu potrebu ili važan posao koji bi htio sretno završiti. On se može klanjati na razne načine. Jedan od tih načina je i ovaj koji prenosi Abdullah ibni ebi Evf od Resulullaha koji da je rekao: »Ko imadne neku potrebu kod Allaha ili kod ljudi, neka lijepo uzme abdest i neka klanja dva rekata.


    Zatim nel; izvrši pohvalu Bogu i salavat Njegovu Poslaniku kao npr. Elhamdu lillahi rabbil-alemin, vessalatu, vesselamu ala resulihi Muhammedin ve alihi, ve sahbihi edžmein. Iza toga neka rekne: La ilahe illalahul-halimul-keiim. Subhanella-hi rabbil-aršikazim. Elhamdu lillahi rabbil-alemin. Es-eluke mudžibati rahmetike, ve azaimi magfiretike, valg»nimete min kulli birrin, vesselamete min kulli ismin. La ted-u li zenben illa gaferteh, ve la hemmen ili feredžteh, ve la hadžeten leke fiha ridaen illa kadajteha, ja Erhamer-rahimin! (Nema drugog boga osim blagog Allaha. Slava i hvala Allahu, gospodaru svjetova! Molilm Ti se da budem dostojan Tvoje milosti i djela koja donose Tvoj oprost, molim obilje u svakom dobru i spas od svakog grijeha. Ne ostavi mi nijednog grijeha neoproštena, otkloni mi svaku brigu, ne ostavi mi nijedne potrebe s kojom si Ti zadovoljan a da mi je ne izvršiš, najimlostiviji Milosnice!).

    Mendub je provesti u ibadetu (klanjanju i učenju) posljednjih deset noći ramazana, zatim noći uoči jednog i drugog Bajrama, prvih deset noći zilhidžeta i petnaestu noć šabana. No, mekruh bi bilo sastajati se u džamijama da se spomenute noći slave ibadetom.

    TERAVIH(TERAVIJA)

  15. Teravih je sunnet i muškarcu i ženi.

    Klanjati je u džematu je sunneti-kifaje.

    Vrijeme mu je odmah poslije jacije, a može se klanjati i prije i poslije vitra. Ovo posljednje je bolje. Ovaj namaz ima dvadeset rekata i deset selama, dakle na svaka dva rekata predaće se selam. Mustehab je poslije svaka četiri rekata napraviti kratki odmor koliko bi se moglo klanjati četiri rekata. Za to vrijeme može se učiti Kuran, salavati, tesbih činiti ili šutjeti. Na svakom sjedenju će se učiti salavati i dove, a na svakom prvom i trećem rekatu Subhaneke i Euzu.

    Pošto je u svakom namazu vadžib uz Fatihu proučiti čitavo sure ili tri kratka ajeta (npr. Summe nazare, summe abese ve besare, summe edbere vestekbere), ili jedan ajet dug koliko tri kratka, to ni u teraviji ne valja učiti manje nego što je vadžib.

    Ako nam prođe teravija, ne moramo je naklanjavati.


    KLANJANJE SJEDEĆI NA KONJU I U LAĐI I U ŽELJEZNICI

  16. Nafila se može klanjati sjedeći, makar dotični i mogao stajati, ali mu je manje sevaba upola ako bez razloga to čini. Kad neko klanja sjedeći, klanjaće kao da sjedi na tešehhudu. Kad se nafila započne stojeći, može se završiti sjedeći, bez ikakve manjkavosti.

    Konjanik izvan grada ili sela može klanjati nafilu kao i redovne pritvrđene sunnete jašući, i to gestovima i okrećući se u pravcu kretanja konja. Slučajna nečistoća na konju, pa i na samom sedlu ili stremenu neće smetati namazu.

    Namazi koji su farz ili vadžib (kao vitr, zavjetni namaz, započeta pa pokvarena nafila) zatim namaz dženaze, sedždei-tilavet za ajet koji je proučen na tlima — ne mogu se obavljati na konju, osim ako je prava nužda kao: bojazan od lopova ili razbojnika za sebe, konja ili svoje stvari u slučaju da sjaše, bojazan od zvijeri ili veliko blato na tlu. čak će i pješak u ovom posljednjem slučaju klanjati samo stojeći i, neće ići dolje u blato. Još. je razlog i silovitost konja pa ne bi mogao konjanik sjahati ili ponovo uzjahati, kao i slabost jahača, pa ne bi mogao sjahati i uzjahati.

    U brodu i željeznici klanjaće se kako se može. Ko je u stanju 'da klanja stojeći, ne može ni tu klanjati sjedeći. Ako ima razlog da ne klanja stojeći, npr. hvata ga vrtoglavica ako za vrijeme vožnje stoji, a moglo bi vrijeme namaza proći dok bude stao brod ili željeznica, onda će klanjati sjedeći. Musallija u lađi ili željeznici treba da se okrene prema kibli. Ako bi ga lađa, odnosno željeznica tokom njegova klanjanja zakrenula koji put od kible usljed mijenjanja pravca kretanja, klanjač treba da se okrene prema kibli i da namaz dovrši okrenut prema kibli, inače mu namaz neće biti valjan, osim ako ne može da se okreće.

    KLANJANJE U KABI

  17. Svaki namaz se može klanjati u Kabi i na Kabi, ali je ovo drugo mekruh. Ko klanja u Kabi ili na Kabi u džematu, ako bi slučajno bio okrenut leđima imamovim ili kojoj drugoj njegovoj strani osim lica, namaz će mu biti valjan. Ako bi mu došla leđa prema licu imamovu, namaz ne bi bio valjan. Džemat koji je van Kabe mogao bi klanjati za imamom koji je unutar Kabe ako bi vrata bila otvorena. Džemat po-


    redan oko cijele Kabe može klanjati s imamom koji je također vani, osim onih koji su bliži Kabi, a nalaze se na njegovoj strani, tj. zapravo pred njim do Kabe.


    0 MUSAFIRU I NJEGOVU KLANJANJU

  18. Osoba koja je na putu zove se musafir, a ona koja je kod svoje kuće ili je na strani ali se misli tu zadržati najmanje petnaest dana, zove se mukim.

    Musafir ima nekih pogodnosti u pogledu vjerskih propisa kao: skraćivanje farz namaza od četiri rekata na dva rekata, ne mora postiti uz ramazan, mesh po mestvama može činiti tri dana i tri noći itd.

    Spomenute pogodnosti ima samo onaj musafir koji je naumio prevaliti put od najmanje osamnaest sati srednjeg pješačkog hoda a koji je samostalan i nezavisan u donošenju odluka, ili ako mu je pretpostavljeni bar odlučio da učini toliki put, a on za to znadne. Kao nesamostalni u donošenju odluka računaju se: žena s mužem, vojnik sa svojim starješinom, sluga sa svojim gospodarom, učenik sa svojim nastavnikom itd. te njihove nakane nemaju odlučujuće važnosti pred odlukama njihovih pretpostavljenih.

    Skraćivanje namaza je ne samo pogodnost nego i dužnost za musafira, i mekruh mu je klanjati neskraćen farz-namaz. Ako još ne bi ni sjedio na prvom sjedenju, namaz bi mu bio pokvaren. Naravno, pokraćuju se samo far-zi od četiri rekata, a od tri i dva ne.

    Ako je musafir negdje odsjeo i slobodan, pa i na kraće vrijeme, može klanjati suimete, inače će ih sasvim izostaviti.

    Skraćivanje namaza, počinje vršiti musafir čim se udalji od svog grada s predgrađem i to čini sve dok se ne vrati u svoje mjesto ili dok u jednom mjestu ne naumi ostati najmanje petnaest dana. Ako naumi ostati manje od petnaest dana, ili toliko pa i više, ali u dva razna mjesta, ili ne naumi ostati duže vremena u jednom mjestu, pa čak i nekoliko mjeseci ili godina, stalno će skraćivati namaz.

    Ko se nastani za stalno u jednom mjestu, kad putujući dođe u svoj stari zavičaj, on će ipak pokraćivati namaz, osim ako bi i tu imao svoju porodicu pored one koju je u novom mjestu osnovao.

    Musafir može klanjati za imamom mukimom ako klanja namaz dotičnog vremena. On će u ovom slučaju klanjati cijeli namaz s imamom a ne skraćen. Musafir može biti i imam mukimima makar se klanjao koji bilo namaz (toga vremena ili prošlog), ali će on namaz skratiti, a dže-mact sam klanjati ostatak namaza, pri čemu na ta dva rekata neće ništa učiti, baš kao da i dalje klanjaju za imamom. Musafir imam treba da prethodno obavijesti džemat o tom da je on musafir te da će predati selam na dva rekata i da će oni nastaviti sami i dovršiti namaz.

    Na putu prošli namazi naklanjaće se kao skraćeni, a koji nisu na putu prošli kao potpuni će se naklanjati.

     

  19. 0 KLANJANJU BOLESNIKA

  20. Bolesnik koji nikako ne može klanjati stojeći ili može ali s velikim bolom ili se boji da će mu se bolest pogoršati ako ustaje, klanjaće sjedeći obavljajući tada ruku i sedždu, a sješće onako kako mu bude zgodno. Ako bi mogao jedno vrijeme stajati, ali ne dok sve izuči što treba, on će stajati koliko može, a onda će sjesti i tako dovršiti učenje. Ako ne može obavljati ni rukua ni sedžde, klanjaće sjedeći i njih će izvršiti manjim i većim sagibanjem glave. Ako ne bi ovako učinio, ne bi mu namaz vrijedio. Ne treba ništa podizati prema glavi da bi se na tom sedžda učinila, ali kad bi neko podmetnuo nešto što bi bilo niže od onog njegova znaka za ruku, namaz bi mu vrijedio, inače ne.

    Ako bolesnik ne može ni sjediti, onda će klanjati ležeći, i to na leđima ili na strani, ali je bolje na leđima, ako može. Metnuće pod glavu jastuk, okrenuvši lice prema kibli, a ne nebu. Dobro "bi bilo i noge do koljena uspraviti da mu tabani ne budu prema kibli, ako može bolesnik.

    Ne mogne U bolesnik ni znakovima glavom kad leži klanjati, i to potraje više od 24 sata, onda s njega spada dužnost klanjanja i ne treba ni naklanjavati namaze prošle u takvom njegovu stanju. Ne treba klanjati dajući znakove očima, obrvama i srcem.

    Ako bi bolesnik mogao stajati ali se ne može pregibati za ruku i sedždu, klanjaće sjedeći i išaretom. To je bolje nego da znakove daje (čini išaret) stojeći. Ko ne može sedžde činiti, ne mora činiti ni rukua, makar ga i mogao obaviti.



    Ko započne namaz stojeći lijepo, pa mu najednom nešto dođe i ne mogne više stajati, on će dovršiti namaz onako kako može, makar išaretom. Ko započne namaz sjedeći s rukuom i sedždama, pa mu pri tom nestane smetnje za stajanje, dovršiće namaz stojeći. Ako ga je pak bio počeo išaretom pa mu došla snaga i mogao bi klanjati obično, treba ga sasvim iznova klanjati.

    Namaze koji prođu nekome u nesvjesnom stanju ili u ludosti treba naklanjati ako je to stanje manje od dvadeset i četiri sata, inače ne.

    NAKLANJAVANJE PROŠLIH NAMAZA

  21. Prošli se namaz zove »faite«, onaj koji je još u svom vremenu »vaktijje«, a naklanjavanje »Kada«.

    Pri naklanjavanju treba paziti na red među faltom i vaktijjom kao i među samim faitama, pa po redu klanjati najprije ono što je dolazilo i prolazilo. Taj red pri klanjanju prošlih namaza zove se »tertib«. Na taj tertib ne treba paziti: 1) pri kraju mustehab vremena, 2) pri zaboravu, 3) pri nagomilanim faitima.

    1) kad pravo vrijeme (mustehab a ne mekruh) jednog namaza bude na izmaku, te se on kao vaktijja ne bi mogao u tom vremenu obaviti ako bi se pazeći na tertib najprije klanjale faite, onda će se, ne pazeći na tertib, klanjati najprije vaktijja namaz.

    2) ako neko zaboravivši da ima faitu klanja vaktijju pa mu kasnije na um padne, namaz mu je valjan, ne mora ga ponavljati. Tertib je, dakle, i tu spao.

    3) kad se u koga nagomila faita pa ih bude šest ili više (ne računajući vitr, iako se i on mora uzimati u tertib), onda se uzima da su se faite nagomilale i ne mora se više paziti na tertib, iako je bolje.

    Kao primjer za tertib donosimo ovo:

    Neko hoće da klanja ikindiju a nije još klanjao podne. Treba da najprije klanja podne pa onda ikindiju. Ako bi klanjao ikindiju pa podne, ikindija mu ne bi valjala. Ili: čovjek nije jedan dan ništa klanjao, pa naklanjava skupa. Treba najprije da naklanja sabah, pa podne, ikindiju, akšam i ja-ciju. Ako bi isprometao, isprometani namazi ne bi mu valjali.

     

    Pošto je, osim u spomenuta tri slučaja, dužnost paziti na tertib, pa kad bi neko klanjao vaktijju-namaz sjećajući se faite, vaktijja-namaz bio bi mu pokvaren kao farz i prometnuo bi se u nafilu, ali uvjetno, kao u slučaju kad bi faitu naklanjao prije nego što prođe pet slijedećih vaktijja. Ako bi pak poslije toga, tj, nakon što prođe pet slijedećih vaktijja, naklanjao faitu, spomenute vaktijje bi mu postale valjane. Na pr. neko klanja podne sjećajući se da mu je toga jutra prošao sabah. To podne mu je pokvareno ako sabah naklanja prije nego isteče vrijeme sutrašnjeg podneva. Pokvareni bi mu bih* i ikindija, j akšam, i jacija i sabah pa i podne ako bi onu faitu, dakle sabah, naklanjao prije nego izađe vrijeme ovog podneva. Ako bi kasnije sabah naklanjao, svi spomenuti namazi bili bi mu valjani.

    Čovjek s kojeg je bila spala obaveza tertiba, čim kada učini sve, pa i zadnju faitu, opet prima na se obavezu tertiba.

    Kad se naklanjavaju faite, treba ih prema mišljenju nekih islamskih učenjaka lijepo u svijesti označiti, koja je npr. to jacija, podne itd. koje hoće da naklanja. Ako to ne može tačno da se, sjeti, onda neka namisli najprvi ili naj-zadnji izvjesni namaz, npr. podne, da naklanjava, 'a koji mu je prošao. Tako se isto postupa i kad se post hoće da naposti za prošle dane.

    O PRISPIJEVANJU NA FARZ

  22. Kad čovjek počne zasebno klanjati neki farz, pa se u tom kod njega obra-

    zuje džemat, on će prekinuti svoj namaz i pristupiće džematu, ako ne bude sedždu od prvog rekata učinio, ili ako bude i učinio ali je to namaz od dva ili tri rekata. Ako je sedždu učinio u namazu od četiri rekata, onda će klanjati sam još jedan rekat, pa će predati na dva rekata selam i to će mu se računati u nafilu, a on će prići i za imamom klanjati dotični namaz. Ako bude klanjao tri rekata kad se uspostavio džemat, svršiće po sebi svoj farz, pa će, ako hoće, pristupiti džematu i s njim klanjati namaz koji će mu se računati kao nafila. Ovo može učiniti ako taj namaz nije ikindija, inače ne. Ako bi bio samo ustao na treći rekat, odnosno ne bude još učinio sedž-de za taj rekat kad se džemat uspostavio, prekinuće namaz na nogama jednim selamom pa će pristupiti džematu.

     

    Ko započne klanjati sunnet džume i pri tom imam izađe na minber ili klanja podnevski sunnet a džemat započne farz klanjati, najbolje je da se prekine sunnet na dva reka-ta, stupi u džemat, i nakon obavljenog farza da naklanja cijeli sunnet. No ne mora prekidati započeti sunnet, može ga završiti pa onda pristupiti džematu, odnosno slušanju hutbe.

    Ko dođe u džamiju i zateče imama da klanja farz, odmah će i on stupiti u džemat ne klanjajući sunnete osim kod sabah-namaza, gdje će klanjati sunnete najprije, ako je siguran da će imama stići makar na Ettehijjatu, a ako ni to ne može, onda će sunnet ostaviti i neće ga ni naklanjati. Podnevski sunnet u tom slučaju će naklanjati poslije farza prije ili iza posljednjeg sunneta.

    Od svih sunneta se naklanjava nakon što izađe na-masko vrijeme jedino sabahski sunnet, ali i on samo onda kada i farz izađe iz vremena i naklanjava se Istog jutra do podne.

    Ko prispije makar samo na jedan rekat u džematu, pa makar i na tešehhud, iako se pravnički ne može uzeti da je klanjao u džematu*), ipak je taj njegov namaz postigao vrijednost (fadilet) džemata.

    Prije farza se može klanjati nafila-sunnet i drugo, ako je čovjek siguran da mu vrijeme neće izmaći, inače će klanjati najprije farz.

    Ko zateče imama na ruku-u pa tekbir učini i stane dok imam digne glavu s rukua, ili nije nikako stajao nego odmah otišao na ruku ali nije imama stigao, nije prispio na taj rekat.

    Mekruh je izaći iz džmije u kojoj je proučen ezan a ne klanjati u njoj, osim ako je dotični mujezin ili imam u drugoj džamiji pa treba tamo preći.

    O SEHVI —SEDŽDI

  23. Sehvi-sedžda je sedžda koju treba učiniti zbog propusta u namazu koji je nastao usljed zaborava. Ona se sastoji u tome da se nakon predatog selama učine dvije sedžde kao i obične, pa se sje-

    *) Kad bi se neko zakleo da će klanjati izvjesni namaz u džematu pa prispio samo na jedan rekat, ne bi mu vrijedila zakletva, te bi je morao iskupiti propisanim načinom (kefa-retom)..

    dne, prouči tešehhud, salavat i dove i preda selam. Ona se čini kada čovjek nehotice izostavi koji namaski vadHb ili učini nehotice nešto drukčije nego što je vadiib da se učini,

    npr. izostavi se prvo sjedenje, sura ili Fatiha, ili prouči najprije suru pa onda Fatihu itd.

    Ko hotimično učini nešto drukčije nego što je vadžib, čini grijeh i dužan je namaz ponoviti. Ne čini se sehvi-sedž-da za koji izostavljeni namaski sunnet kao ni za farz. U ovom drugom slučaju treba namaz ponoviti, iako je taj namaski farz izostavljen nehotice.

    Sehvi-sedžda bi se mogla učiniti i prije selama na posljednjem sjedenju, ali je to mekruh. Sunnet je učiniti je poslije selama, i to samo jednog, onog na desnu stranu, osobito ako se radi o imamu.

    I kad se više vadžiba izostavi, treba samo jedna sehvi--sedžda. Zbog imamova zaborava (sehva) i muktedija, pa i mesbuk, moraju sehvi-sedždu učiniti. Muktedija neće činiti sehvi-sedždu zbog vlastitog zaborava, mesbuk će učiniti do-klanjavajući, a lahik također neće.

    Kad bude za imamom veliki džemat, kao na džumi i bajram-namazu, imam neće činiti sehvi-sedžde.

    Ko bi zaboravio sjesti na prvom sjedenju farza, vrati-će se natrag ako se nije već lijepo ispravio. Muktedija i onaj koji klanja nafilu u svakom slučaju će se vratiti natrag. Sehvi-sedždu će učiniti ako se bude uspravio toliko da je bliži kijamu nego sjedenju.

    Ko bi zaboravio sjesti na drugom sjedenju, vratiće se natrag sve dok nije sedždu učinio, pa će onda sehvi-sedždu učiniti. Ako je i sedždu toga suvišnog rekata učinio, taj mu namaz prelazi u nafilu, a on je dužan da iznova klanja farz. Ako hoće, može u slučaju kad mu prelazi namaz u nafilu, da doda još jedan rekat, da mu nafila bude na tako, pa da mu mjesto tri bude četiri (u sabaha) ili šest mjesto pet (recimo u podne). Tada ne bi trebalo sehvi-sedžde.

    Ako bi ko sjedio na posljednjem sjedenju i zaboravivši ustao da još klanja, on će se vratiti i selam će predati bez ponavljanja tešehhuda. Kad bi i stojeći predao selam moglo bi važiti, ah* je sunnet selam predati sjedeći. Ako bi i sedždu učinio za suvišni rekat, farz će biti opet u redu, ali je mu-stehab 'dodati tome rekatu još jedan, pa će mu se računati da je uz farz klanjao i dva rekata nafUe, a na kraju njih će učiniti sehvi-sedždu. Ko sehvi-sedždu učini pri svršetku dva

     

    rekata od nafile, neće na njih nastavljati druga dva rekata. Ako bi učinio, neka povrati sehvi-sedždu.

    I za vrijeme obavljanja sehvi-sedžde može tome čovjeku drugi pristupiti u džemat i biti mu muktedija.

    Pošto i selam preda, pa makar bio odlučio da ne čini sedžde, ipak je može odnosno treba da učini sve dok se ne bi okrenuo od kible ili progovorio.

    Musallija koji klanja farz od tri ili četiri rekata pa držeći da je _sve ispravno klanjao preda selam i sazna da je klanjao samo dva rekata, dovršiće namaz i sehvi-sedždu učiniti. Ako ne bi selam predao ali se bio dugo mislio koliko bi jedan nainaski rukn obavio, treba sehvi-sedžda, a ako je kraće, ne treba.

    DVOUMLJENJE U NAMAZU

  24. Ako bi u namazu nastupila sumnja o tom da li je čovjek klanjao recimo tri ili četiri rekata, ako mu se to dogodilo prvi put u životu ili mu se rijetko događa, ponoviće taj namaz, inače će postupiti kako mu mišljenje pretegne. Ne pretegne li mu nikakvo mišljenje, tj. ne mogne li se odlučiti, uzeće za podlogu nastavljanja ono što mu je sigurno poznato. (Ako npr. ne može da bude siguran da li je klanjao tri ili četiri rekata, uzeće da je klanjao tri jer sigurno zna da je toliko klanjao; a ne zna za četvrti sigurno. Sjediće poslije svakog rekata za koji bi mogao pomisliti da mu je najzadnji.

    O dvojbi koja bi nastala poslije namaza ne treba voditi nikakva računa, osim ako bi bio načistu da je nešto izostavio, nastojaće da to nešto popravi ako se može.

    Sedždei-tilavet

    Sedždei-tilavet je ona sedžda koja se učini kad se prouči određeni ajet iz Kur'ana. -*• Takvih je ajeta u Kur'anu četrnaest i kod svakog je sa strane naznačeno da je tu sedžda. Ti se ajeti nalaze u ovim surama: 1) El-E'araf, 2) Er-r'ad, 3) En-nahl, 4) El-isra, 5) Merjem, 6) El-hadž, 7) El-furkan, 8) En-neml, 9) Es-sedžde, 10) Sad, 11) Ham-mim sedžde, 12) En-nedžm, 13) Inšekkat i 14) Ikre.

     

    Sedždei-tilavet treba da učini i onaj koji prouči dotični ajet i onaj koji ga čuje kako ga drugi uči. Ona je vadžib i treba je po mogućnosti odmah učiniti, iako se može odgoditi, ali je to mekruh-tenzihen. To je ako nije bila vadžib u namazu, mače je treba odmah učiniti. Ona se sastoji iz jedne obične sedžde. Kad se pođe na sedždu i kad se ustaje s nje donese se tekbir (»Allahu ekber« se rekne) i to je sunnet. Ne dižu se ruke, nema tešehhuda ni selama. Kad se htjedne sedžda učiniti, mendub je ustati pa otići na sedždu.

    Ko čuje drugoga da prouči odnosni ajet sedžde, pa makar i u prijevodu, dužan je da učini sedždu, pa makar i da nije imao namjere da sluša. Od toga se izuzima žena u hajzu ili nifasu, te imam i muktedija kad čuju od mukte-dije. Ako čuju od drugoga treba da sedždu učine ali po svršetku namaza. (Ako bi je učinili u namazu ne bi se odužili, ali ne bi ni namaza pokvarili).

    Ko bi čuo spomenuti ajet recimo od papagaja, od odjeka ili s gramofona, ne bi trebao činiti sedžde, a ako bi čuo to iz usta lude ili čovjeka u snu, prijeporno je među ulemom da li tada treba sedžda ili ne.

    Kad se u namazu prouči ajet sedžde, treba odmah sedždu učiniti, ne može se odgoditi za poslije, jer se ne može »kada« učiniti. No tu sedždu može nadomjestiti redovna namaska sedžda, pa i ruku, ako je dotični namjeravao da se tim rukuom ujedno oduži i za sedždei-tilavet i ako je odmah po proučenom ajetu išao na ruku, ili bar da nije više učio iza njega od dva do tri ajeta.

    Kad bi čuo ajet sedžde od imama za kojim nije pristao, ili jeste ali na drugom rekatu, trebao bi sedždu učiniti izvan namaza. Ako bi za imamom pristao na istom rekatu, i imam sedždu učinio nakon njegova pristajanja, i on bi s njim sedždu učinio. Ako bi pak imam bio prije njegova pristajanja sedždu učinio, on nije dužan da je više čini, uzima se da je stigao imama na sedždi.

    Ko bi proučio ajet sedžde izvan namaza i sedždu učinio pa isti ajet proučio ali u namazu, trebalo bi da opet sedždu učini. Ako nije bio prije učinio ova bi mu što je učini u namazu mogla vrijediti i za onu prijašnju. Isto tako vrijedi jedna sedžda i onom koji jedan ajet više puta na jednom mjestu prouči (makar i nakon učinjene sedžde). Proučiti jedan isti ajet na dva mjesta, pa i u jednoj sobi

     

    iz koje je bio izašao nakon što je ajet bio prvi put proučio, to traži dvije sedžde da se učine.

    I slušalac mora dvije sedžde učiniti ako jedan isti ajet čuje na dva mjesta, makar onaj koji je učio nije mijenjao svoga mjesta. (U protivnom slučaju dovoljna mu je jedna sedžda).

    Mekruh je proučiti sure a izostaviti ajet gdje treba sedžde činiti, a sam taj ajet proučiti nije mekruh, iako je u tom slučaju bolje proučiti bar još jedan ajet uz njega.

    Kad čovjek prouči ajet sedžde i hoće da učini sedždu, neka odmah i slušaoci s njim zajedno učine, ali onaj ne mora stati pred njih kao imam, niti slušaoci moraju formirati safove, nego će sedždu učiniti gdje se ko našao. Ipak je mendub da oni .ne dižu glave sa sedžde prije onog ko je učio. Isto tako je mendub ajet sedždu u sebi (tiho) ;proučiti ako prisutni ni jesu spremni za sedždu.

    Uvjeti za valjanost sedždei-tilaveta su isti kao i za namaz, osim tahrime (iftitah tekbira).

    Salatul-džumuati (Džum'a namaz)

    Džuma namaz je farzi-ajn, pretežniji od podneva — za osobu koja je: 1) muškarac, 2) slobodna, 3) mukim u gradu ili predgrađu, 4) zdrava, 5) sigurna od napada, 6} s oči-njim vidom, 7) sposobna hodati. Prema tome nijesu dužni klanjati džume: žena, rob ili zarobljenik, musafir, seljak, bolesnik, iznureni starac, čovjek koji se boji napada kakva siledžije ili zatvora, slijepac, bezuvjetno (a po Ebu' Jusufu i Muhamedu, ako nema vodiča) kao i koji je oronuo pa ne može na noge. Može se od džume izostati i pri velikoj kiši, velikom blatu, velikoj zimi, mećavi i si.

    Za valjanost džume potrebno je: 1) da se obavlja u većim mjestima, najmanje u tolikim koja imaju toliko doraslih muškaraca da ne bi svi mogli stati u jednu džamiju u dotičnom mjestu,*) 2) da je obavlja vladar ili od njega

    *) Prema ovome džuma se može obavljati i u mnogim selima, no obično se veli da je ona valjana samo u gradu ili predgrađu. Grad se smatra veliko mjesto s ulicama, trgovima (čarSjama), te okolnim selima, zatim s predstavnicima vlasti,

     

    ovlaštena osoba, 3) da se obavi u podnevskom vremenu tj. ni prije ni poslije njega, 4) da se obavi hutba na kojem bilo jeziku i to prije namaza* i da joj makar neko prisustvuje, 5) da je slobodan pristup svakom, 6) da se obavi u džematu koji se sastoji od najmanje trojice ljudi osim imama, makar oni bili recimo musafiri ili bolesnici**). Ako bi džemat sačinjavali žene ili djeca, džuma ne bi vrijedila.

    Džemat kod džume ne mora trajati sve do kraja namaza nego samo do druge sedžde od prvog rekata. Prema tome imam bi mogao sam dovršiti namaz kad bi mu se slučajno razišao džemat poslije prve imamove sedžde. Ako bi to bilo prije toga, morao bi dovršiti namaz ne kao džumu nego kao obični podnevski namaz. Kao imami mogu džumu obaviti i oni koji je nijesu dužni klanjati kao musafiri, bolesnici itd.

    Hutba se prema Ebu Hanifi može sastojati samo iz jedne kratke rečenice npr. kao što su: »Subhanallah«, »El-hamdu lillahi«, »La ilahe illellah«, koje dakle sadržavaju spomen Božiji, ali je mekruh ograničavati se samo na ovoliko.

    Sunnet je pri hutbi:

    1) da hatib bude s taharetom, 2) odjeven (s pokrivenim stidnim mjestima), 3) da sjedne malo na minberu prije početka hutbe, 4) da se pred hutbu prouči ezan a ikamet iza hutbe, 5) da imam stojeći obavi hutbu, 6) da se okrene prisutnm ljudima, 7) da hutbu započne zahvalom i pohvalom Allahu, 8) izreći dva šehadeta (svjedočenje [očitovanje] Božijeg jedinstva i Muhamedova [a. s.] poslanstva), 9) izreći salavat pejgamberu [a. s.], 10) da hutba sadržava vaz i opomene, 11) proučiti jedan ajet iz Kurana; 12) hutbu rastaviti na dva dijela, kao da su dvije hutbe, 13) sjesti među tim hutbama, 14) .spočetka drugog dijela hutbe također donijeti hvalu i pohvalu Allahu i salavat Pejgameru, 15) u ovom drugom dijelu dovu učiniti Allahu za sve mumine i muminke, moleći za njih oprost od grijeha, suda i sično. Ovakvo mišljenje je opravdanije i odabrano od starih islamskih učenjaka, dok su dokazi za protivno nedovoljni, odnosno nevaljani. I drugi imami (Malik, Safija i Ahmed Hanbe-lija) su složni s ovakvim mišljenjem.

    **) Iz ovoga svega se vidi da nemaju nikakve, pa ni najslabije podloge oni tzv. alimi koji tvrde da džuma nije valjana ili da nije vadžib u onim zemljama u kojim upravljaju nemuslimani.

    16) tako glasno govoriti hutbu da je svi prisutni mogu čuti i 17) ne duljiti s hutbom.

    Mekruh je duljiti s hutbom kao i izostaviti nešto što je sunnet da se učini.

    Farz je požuriti na džumu namaz ostavivši sve druge poslove čim ezan zauči.

    Kad se imam ispne na minber, nema više klanjanja, a pogotovu razgovora sve dok se namaz ne svrši. Mekruh je za slušaoce hutbe da jedu, igraju se čime, obaziru se i si.

    Po izlasku na minber imam neće nazivati selama slu-šaocima.

    Mekruh je izaći iz grada poslije. ezana za džumu, dok ne klanja čovjek džume.

    Ko nije dužan klanjati džumu, kad je klanja, ne treba mu taj dan podne klanjati. Ko nema opravdana razloga za izostanak sa džume harani mu je izostati pa mjesto nje klanjati podne. Ako bi takav čovjek klanjavši podne pošao na džumu a imam bude još na namazu, a pogotovu ako je još na minberu, njegov podne namaz ne vrijedi kao farz nego mu prelazi u nafilu, pa makar on i ne prispio na džumu.

    Mekruh je petkom klanjati podne u džematu u gradu ljudima s uzurom (koji imaju valjan razlog) za izostanak sa džume kao i kažnjenicima. Ko prispije makar samo na tešehhud ili na sehvi*sedždu od džume, taj se smatra da je prispio na džumu, te će je kao takvu i dovršiti.