Noel Malcolm - Povijest Bosne

 

 

3 CRKVA BOSANSKA


Ni oko jedne teme u bosanskoj povijesti nisu se toliko koplja lomila koliko oko šizmatičke Crkve bosanske u srednjem vijeku.' Ni dan-danas se ne može o toj temi raspravljati a da se ne dotaknu i suvremeni mitovi i ideologije kojima je ona poslužila, ili koje je ona proizvela. Srednjovjekovna je hereza, baš kao i povijest seljačkih buna, tema koja sama po sebi nuka povjesničare na nekakvu podsvjesnu romantičnu identifikaciju s njom: krivovjernici se često doimlju kao hrabriji, originalniji i zanimljiviji od običnih pravovjernika. A nacionalna heretička (ili navodno heretička) crkva budi u historičara poseban osjećaj identifikacije s njom; za mnoge povjesničare Bosne ovaj osebujni bosanski fenomen leži u samom srcu bošnjačke nacionalnosti. Nije čudo što su se oni koji su pisali o toj temi s vremena na vrijeme ponašali kao daje u pitanju nešto važnije od puke znanstveničke objektivnosti.

Utemeljitelj svih modernih proučavanja Crkve bosanske bio je znanstvenik Franjo Rački, najugledniji hrvatski povjesničar 19. stoljeća. U nizu napisa što ih je objavio 1869. i 1870. godine prikupio je svu tada raspoloživu gradu i pokušao dokazati da je Crkva bosanska bila izdanak bogumila.2 Bogumilstvo bijaše bugarski heretički pokret koji je u 10. stoljeću osnovao svećenik po imenu Bogumil i koji se u potonjim stoljećima proširio u Carigrad i na druga područja na Balkanu, pa i u Makedoniju i u dijelove Srbije. Propovijedao je manihejsku, "dualističku" teologiju prema kojoj je Sotona gotovo isto toliko moćan koliko i sam Bog. Vidljivi je svijet djelo Sotonino, a ljudi se mogu osloboditi kužnosti materijalnoga svijeta samo asketskim življenjem, odricanjem od mesa, vina i spolnih odnošaja. Identifikacija materijalnog svijeta sa Sotoninim carstvom imala je dalekosežne teološke implikacije: utjelovljenje Krista moralo se smatrati samo nekom vrstom iluzije, a do njegove tjelesne smrti na križu nikako nije moglo doći; stoga su se morali odbaciti razni obre-

1 Dobar noviji pregled argumenata pojedinih povjesničara nalazi se u knjizi Džaja, Die "bosnische" Kirche, str. 1-68; dobar raniji historiografski izvještaj predstavlja Šidak, "Problem 'bosanske crkve' u historiografiji". Bogata bibliografija može se naći kod Fine, Bosnian Church, str. 393-434, koja se može još nadopuniti drugim naslovima u napomenama kod Okie, "Les Kristians de Bosnic".

2 Rački, Bogumili i patareni.



di u kojima materija igra određenu ulogu, recimo krštenje vodom, a sam je križ postao mrski simbol lažnog vjerovanja. Isto je tako odbačena uporaba crkvenih građevina, pa i svekolika organizaciona struktura tradicionalne crkve, pogotovo njenih bogatih samostana. Utvrđena su dva bitna stupnja bogumila: obični vjernici i pročišćeni "izabranici".3 Slična struktura razvila se i medu katarima u južnoj Francuskoj u 12. i 13. stoljeću, na čiju su herezu bogumilska učenja neposredno utjecala.4 Rački je ustvrdio da je isto takva podjela postojala i u Bosni i da su tajanstveni nazivi gost, starac i strojnih, koji se javljaju u bosanskim dokumentima kao zvanja starijih članova Crkve bosanske, posebni nazivi za posvećene vjernike, "izabranike" ili "savršene" iz bogumilske tradicije.

Ovo je tumačenje snažno utjecalo na način na koji su bosanski povjesničari i drugi Južni Slaveni razmišljali o povijesti Bosne. Rački nije prvi povezao Crkvu bosansku s bogumilima; dakako da je bilo i starijih katoličkih autora koji su, proučavajući izvore iz 15. i 16. stoljeća, držali daje ona sadržavala dualističku ili "manihejsku" herezu.5 Međutim, svojim savjesnim radom u arhivima Dubrovnika i Venecije, i svojom metodom da se služi poznatim činjenicama o vjerovanjima i običajima nebosanskih bogumila kako bi popunio praznine u bosanskim svjedočanstvima, Rački je dao mnogo potpuniju i zaokruženiju sliku Crkve bosanske kao korpusa posve različitog od crkve u Hrvatskoj i Srbiji, s vlastitim načelima ustrojstva i teologije. Prema jedinom drukčijem tumačenju u to doba, tumače-

3 Klasični opći prikazi bogumila mogu se naći kod Runciman, Medieval Mani-chee, str. 63-93, i Obolensky, Bogomils. O bogumilstvu u Srbiji vidi Solovjev, "Svedočanstva pravoslavnih izvora". Klasičnu studiju o bogumilstvu u Bugarskoj predstavlja Angelov, Bogumilstvoto', ali Bosnu obrađuje (str. 420-428) površno i nekritično. O manihejskim vjerovanjima vidi Licu, Manichaeism: Mani je bio Perzi-janac iz trećeg stoljeća čija su dualistička učenja bila kombinacija zoroasterizma, grčko-židovskog gnosticizma i kršćanstva.

4 O katarima vidi Borst, Kathurer, i Duvcrnoy, Le Calharisme. Ratarstvo nije bilo samo oblik bogumilstva prenesen u Zapadnu Europu: crpao je iz snažne lokalne tradicije kvazignostičkc hereze (vidi Pucch, "Catharismc ct Bogumilismc").

5 Čini se da je prvi autor koji je povezao Crkvu bosansku s bogumilima bio Chaumettc-dcs-Fossćs, u djelu objavljenom 1816. godine (Šamić, Les Vovageurs f'ram-ai.i, str. 131). O prvim katoličkim autorima vidi Matasović, "Tri humanista o patarenima", i Fine, Bosnian Church, str. 63-73.

38


nju Božidara Petranovića, Crkva bosanska bila je tek jedna od istočnih pravoslavnih crkava, vjerojatno srpska, koja se odcijepila i prihvatila neka heretička vjerovanja.6 Ova je teorija ostala omiljena među srpskim autorima kojima je najviše bilo stalo do toga da dokažu kako je Bosna u svim bitnim aspektima bila tek prirepak Srbije, pa se propagirala još u prvoj polovici ovoga stoljeća, ali je onda izgubila gotovo svu znanstveničku vjerodostojnost, barem izvan Srbije.7 S druge strane, teorija Račkoga nije nikad općenito odbačena, a u posljednjih pedesetak godina snažno su je podupirali vodeći znanstvenici u samoj Bosni, recimo Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewald." Glavna teorija koja joj se suprotstavlja i koja je stekla podršku u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata tvrdi daje Crkva bosanska u osnovi bila ogranak Katoličke crkve, vjerojatno samostanski red, koji je zapao u šizmu i stekao neke heretičke sklonosti. Nije čudo što je ova teorija posebice omiljena među katoličkim autorima.9 Najuvjerljivije tumačenje, kao što ćemo vidjeti, sadrži važne elemente i istočne pravoslavne i katoličke teorije. Ipak, pokazalo se da je teorija koja je bila više od jednog stoljeća općenito prihvaćena, identifikacija Crkve bosanske s bogumilstvom, uglavnom tek plod pustih želja.

Bogumilska teorija Franje Račkoga bila je omiljena iz više razloga. Ne samo što je objašnjavala tajanstvene značajke Crkve bosanske nego je nudila i ključ za tumačenje dviju drugih najvećih misterija u bosanskoj povijesti. Jedan je od njih prelazak na islam velikog dijela bosanskog pučanstva pod Turcima - znatno veći postotak nego i u jednoj drugoj balkanskoj zemlji osim Albaniji. Činilo se prirodnim da se to protumači kao masovno preobraćanje bogumila, koji su stoljećima trpjeli suparništvo i/ili progone Katoličke i Pravoslavne crkve pa su na kraju radije prihvatili islam. Na

6 Petranović, Btignmili, crkva bosanska i krstjani.

7 Tu je teoriju podržao Glušac 1924. godine ("Srednjovckovna crkva"), ali ju je napao Šidak 1937. godine ("Problem 'bosanske crkve' u historiografiji").

8 Vidi bibliografiju u ovoj knjizi; potpuniji popis Solovjevljevih brojnih publikacija vidi kod Fine, Bosnian Church, str. 428-429.

9 Glavni zastupnici ove teorije bili su otac Leo Petrović (Kršćani bosanske crkve) i, premda sa sve većim priznavanjem heretičkih tendencija u njegovim kasnijim djelima, Jaroslav Šidak (Studije o "crkvi bosanskoj").

39


taj način "bogumilska" teorija postala je osobito privlačna bosanskim muslimanima u 20. stoljeću. Umjesto da se smatraju pukim otpadnicima katoličanstva ili pravoslavlja (u čije su ih okrilje Hrvati i Srbi u više navrata nukali da se "vrate"), oni su se sad mogli držati potomcima pripadnika autentične i osebujne Crkve bosanske, a njihovo prevjeravanje moglo se procijeniti ne kao čin slabosti nego kao konačna gesta prkosa spram njihovih kršćanskih progonitelja. Međutim, na žalost, suvremena je znanost temeljito pobila tvrdnju da se islamizacija Bosne pretežito sastojala od masovnog prevje-ravanja članova Crkve bosanske. Možda su doista neki članovi te crkve bili skloniji prijeći na islam zbog svoje otuđenosti od matice Katoličke i Pravoslavne crkve. To se psihološki čini vjerojatnim, ali nedostaje pravih dokaza za takvu tvrdnju. Dan-danas se smatra da su mnogi čimbenici utjecali na širenje islama u Bosni, a ako je poseban odnos Crkve bosanske uopće bio jedan od tih čimbenika, jamačno nije bio medu najvažnijima.10

Drugi veliki misterij koji je "bogumilska" teorija naoko riješila bijaše misterij srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika pronađenih u mnogim dijelovima Bosne. Poznati su pod nazivom stećci, a ima ih dvije vrste: kamene ploče, što je uobičajena forma u mnogim dijelovima Europe, i uspravni kameni blokovi koji su manje-više karakteristični za bosansku regiju. U suvremenim popisima zabilježeno ih je više od 58 000, a od njih je gotovo 6000 ukrašeno uklesanim figurama, često ljudskim. Ti ukrašeni stećci, od kojih mnogi potječu iz 14. i 15. stoljeća, nalaze se ponajviše u Hercegovini, južnoj Bosni i obližnjim dijelovima Dalmacije, iako su neki od njih pronađeni i u udaljenijim krajevima, u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.1' Budući da je to područje u najmanju ruku poznato kao središte aktivnosti Crkve bosanske, bilo je prirodno povezati ta dva fenomena. Na nekoliko ukrašenih i ispisanih stećaka zaista piše da su to spomenici gostima (titula starijih članova Crkve bosanske).

10 Vidi moje izlaganje o islamizaciji Bosne u 5. poglavlju.

11 Jezgrovit pregled statističkih i geografskih podataka vidi kod M. Wenzel, "Bosnian Tombstones", str. 102-115. Dr. Wenzel je dala i detaljnu geografsku analizu različitih obrađenih motiva: Ukrasni motivi. O rasporedu stećaka na perifernim područjima vidi napomenu kod Fine, Bosnian Church, str. 104, u fusnoti br. 42.

40


Kad je jednom Crkva bosanska poistovjećena s bogumilima, povjesničari su mogli početi tumačiti likove na ukrašenim stećcima kao iskaze bogumilskih teoloških vjerovanja. Prvi je takvo što pokušao mađarski autor Jänos Asböth u osamdesetim godinama 19. stoljeća, a oko sredine 20. stoljeća nastavio je u nizu studija tumačiti "bogumilske" spomenike Aleksandar Solovjev.12

Ponovo je suvremena znanost - udružena sa zdravim razumom - iznijela niz prigovora "bogumilskoj" teoriji. Nema dvojbe da su neki od stećaka podignuti u spomen na pripadnike Crkve bosanske, ali je sve teže vjerovati da je sav fenomen stećaka, kao takav, iskaz vjerovanja te crkve. Znamo daje potkraj 14. i na početku 15. stoljeća, kad su mnogi od tih spomenika izrađeni, velik dio pučanstva u samoj Bosni bio katoličke vjere, a znatan dio pučanstva u Hercegovini pravoslavne. U svim ostalim katoličkim i pravoslavnim zemljama podizali su se također nadgrobni spomenici, barem bogatijim ljudima. Poistovjećivati sve stecke kao takve s bogumilstvom značilo bi zamijeniti jedan misterij drugim - misterijem nepostojećih katoličkih ili pravoslavnih nadgrobnih spomenika.13 S druge strane, ako su stećci svojstveni bogumilstvu, čudno je što nema dokaza da su ih podizali i bogumili u Bugarskoj, Trakiji ili drugim poznatim područjima bogumilske djelatnosti.14 Odlučnost nekih autora da sav taj fenomen pošto-poto poistovjete s bogumilstvom dovela je do čudnog iskrivljavanja argumenata: toj je teoriji oduvijek smetala prisutnost križeva (simbola mrskog bogumilima) na mnogim od tih stećaka, ali Jänos Asböth pokazao je kako se tome može doskočiti tvrdnjom da to nisu zapravo križevi u kršćanskom smislu nego obični "uzorci" slični geometrijskim križevima u egipatskoj ili babilonskoj umjetnosti.15

Malo-pomalo je "bogumilska" teorija o stećcima demontirana i odbačena. Većina znanstvenika danas ne vjeruje da svi motivi na

12 Vidi von Asböth, Bosnien und die Herzegovina, str. 94-118; Solovjev, "Lc Symbolismc" i "Bogumilentum und Bugomilengräber".

13 Džaja, Die "bosnische Kirche.", str. 25-26. 4 M. Wenzel, "Bosnian Tombstones", str. 103.

15 Bosnien und die Herzegowina, str. 101. Solovjev priznaje da se križ pojavljuje na najmanje 85 stećaka: "Simbolika srednjovckovnih spomenika", str. 17.

41


tim kamenim blokovima pripadaju jednom jedinom doktrinarno-sli-kovnom jeziku. Jedni od njih možda odražavaju ostatke lokalnih poganskih mitova i obreda, drugi su tek obični grboslovni crteži koji izražavaju status lokalnog slavenskog plemstva, a treći zacijelo prikazuju djelatnost kojom se bavio pokojnik, kao primjerice slika konjanika na grobovima istaknutih Vlaha u Hercegovini koji su se obogatili kao vodiči karavana i trgovci konjima.16 I dakako - premda je takvo što obično posljednja mogućnost koju razmatraju povjesničari - možda je svrha nekih od tih ukrasa bila naprosto dekorativna.

Nemogućnost "bogumilske" teorije da objasni islamizaciju ili stecke ne opovrgava samu teoriju, ali prisiljava povjesničare da ne puštaju na volju mašti kad je riječ o ikonografiji ili kasnijoj povijesti, nego da pomnije proučavaju pismena svjedočanstva o samoj Crkvi bosanskoj. Tu je osnovni problem u tome što većina svjedočanstava ne potječe iz same Bosne. U slučajevima kad su katolici iz Dalmacije ili Bosne pisali u Rim, obično je očuvana samo papinska polovica korespondencije. Postoje papinski spisi, denuncijacije bosanske "hereze", vjerojatno iz pera ljudi koji nisu nikad bili u Bosni; a postoje i spisi koje su pripremili franjevci u Italiji, ili su pripremljeni za njih, za koje je također prilično nepouzdano koliko su poznavali stvari iz prve ruke.17 Nema, na žalost, pravog opisa, iz same Bosne, ustrojstva, ceremonija ili teologije Crkve bosanske.

Čak i imena koja se spominju u tim starim spisima izazivaju sporove i zbrku. Ipak je nešto postalo posve jasno, a to je da se sama Crkva bosanska u ono doba nikad ne naziva "bogumilskom". Ni bosanski ni katolički izvori nikad ne rabe taj izraz kad govore o Bosancima; a jedini navodni primjer srednjovjekovnog izvora gdje se spominju "bogumili" u Bosni gotovo je sigurno falsifikat. 18 S


16 O poganskim crtežima vidi M. Wenzel, "Medieval Mystery Cult"; o grboslov-nim crtežima i Vlasima vidi njeno djelo "Bosnian Tombstones". (O identitetu Vlaha vidi dalje u 6. poglavlju.) Solovjevljevu je teoriju nadalje kritizirao S. Radojčić, "Reljefi bosanskih stećaka". Fine rezimira širok raspon prigovora u Bosnian Church, str. 88-93.

17 Fine, Bosnian Church, str. 48-62.

18 Izvor je bio srpski rukopis iz 15. stoljeća koji je citirao jedan Rus 1859. godine. Ruski znanstvenik nije nikad objavio originalni tekst, koji je potom netragom nestao; ni jedan drugi sačuvani rukopis istog djela ne navodi na tom mjestu riječ "bogumil" (ibid., str. 44).

42


druge strane, kad se u nekim srpskim pravoslavnim spisima baca prokletstvo na bosanske heretike, proklinju se istodobno i "babuni" (naziv koji se u Srbiji rabi za bogumile) i pravi se jasna razlika između ta dva pojma.19 Katolički autori u 15. stoljeću doista su katkad spominjali "manihejee" u Bosni, ali čini se da je taj naziv bio podsvjesno arhaizirana etiketa kojom su se služili historijski svjesni pisci što su željeli oplemeniti svoja djela izrazima koji su se rabili u ranoj kršćanskoj historiji.20 U dubrovačkim dokumentima, pa i u nekim talijanskim - ali nikad u samoj Bosni - obično se rabila riječ "patareni" ili "patarini".21 Historijat ovoga naziva također izaziva donekle nedoumicu. Najprije je upotrijebljen u Milanu uli. stoljeću da bi označio izrazito puritanski, reformistički pokret u Katoličkoj crkvi, a zatim se, do kraja tog stoljeća, počeo odnositi i na druge borce protiv etablirane crkve, uključujući tu i heretike. Potkraj 12. stoljeća rabio se kao stvarni sinonim za hereze koje teže za nekom superiornom vrstom čednosti ili duhovnim prosvjet-Ijenjem kao što su, primjerice, valdenzi i katari. U 13. stoljeću "pataren" bijaše uobičajen naziv za katare u sjevernoj Italiji, iako značenje te riječi nije nikad j^sno definirano u teološkom smislu.22

19 Ibid., str. 212-213.

20 Matasović, "Tri humanista o patarenima". Možda je u nekim slučajevima posrijedi i svjesna igra riječi pa umjesto "monachi" stoji "manichci": vidi Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 154. Naziv "manihejski" zadržao se, iako u sasvim općem značenju, u bizantskim djelima; u jednom pregledu Justinijanovih zakona iz 14. stoljeća rabi se praktički kao sinonim riječi "heretički" (Licu, Manichaeism, str. 177). Pojavljuje se i u deklaraciji s Bilinog polja (1203), kao naziv za heretike, kojima bosanski redovnici, kako su obećali, neće pružiti utočište.

21 Fine navodi jedan očit primjer kako se ta riječ primjenjivala na Bosance (Bosnian Church, str. 248), ali je pogrešno protumačio latinski tekst. Sporna rečenica ne znači: "Sami Bosanci zovu svećenike Kraljevine Bosne patareni", nego: "Sami Bosanci zovu 'rcligiosi' [tj. redovnike, monahe] Kraljevine Bosne patareni". Glede originalnog latinskog teksta vidi Miletić, / "Krsljani" di Bosnia, str. 52; isto tako i glede značenja riječi "rcligiosi", str. 56-62.

22 O historijatu tog naziva vidi Thouzellier, Herexie et heretiques, str. 204-221. Lambert kaže da se taj naziv upotrebljava u antiheretičkoj papinskoj buli iz 1184. godine kao "tehnički izraz za talijanske heretike koji se najčešće odnosio na katare" Medieval Heresy, prvo izd., str. 84); u spomenutoj je buli riječ o katarima, valdenzima i humilijatima, a svih je njih bilo na talijanskom tlu, pa vjerojatno nije bilo "tehničkog" teološkog poistovjećivanja "patarena" s dualističkim doktrinama koje su bile karakteristične za katare.

43


Prvi put se javlja u vezi s Bosnom u poslanici splitskog nadbiskupa upućenoj papi 1200. godine, u kojoj ga izvješćuje: kad je nedavno protjerao neke "patarenske" heretike iz Splita i obližnjeg grada Trogira, oni su se sklonili u Bosnu gdje ih je objeručke prihvatio Kulin ban.23 U jednom drugom dokumentu (ljetopisu pisanom u Splitu sredinom 13. stoljeća) stoji kako su dva brata iz Zadra, koji su u devedesetim godinama 12. stoljeća boravili u Bosni kao umjetnici i zlatari, širili herezu gdje god su stigli, a kad ih je nadbiskup kaznio, pokajali su se i vratili pod okrilje katoličanstva.24 U katoličkim spisima iz 12. i 13. stoljeća spominje se na dva-tri mjesta neko središte dualističke hereze u "Sclavoniji". Ovaj bi se naziv mogao odnositi na bilo koju južnoslavensku zemlju, ali ima razloga za mišljenje da je baza hereze bila na dalmatinskoj obali.25 Lako je moguće da su jedna ili obje spomenute heretičke epizode bile povezane s tim dualističkim pokretom, i daje na taj način postojao neki doticaj dualizma s Bosnom potkraj 12. stoljeća.

Sami Bosanci nisu rabili izraz "pataren" nego jednostavno "kršćanin": na latinskome christianus a u bosanskome govoni h-stja-nin. Taj se izraz pojavljuje već u prvom dokumentu koji potječe iz same Bosne. Slijedom drugih pritužbi o herezi u Bosni (od kojih su neke, kao što smo vidjeli u 2. poglavlju, bile potaknute političkim suparništvom), papa je 1203. godine poslao u Bosnu svoga legata. Njegova je zadaća bila da ustanovi da lije istina što tvrdi Kulin ban da njegovi podanici "nisu heretici nego katolici". Posljedica toga bijaše skup bosanskoga svećenstva na Bilinom polju u travnju iste godine, gdje su potpisali deklaraciju kojom su se obvezali da će se popraviti. Zajamčili su da će priznavati vrhovnu vlast Rima, primati katoličke svećenike u svoje samostane, obnoviti oltare i križeve na mjestima bogosluženja, prakticirati ispovijed i pokoru, držati se

23 Thouzellier, Heresie et heretiques, str. 216: to je zapravo sažetak nadbisku- j pova pisma iz jednog drugog papinog pisma. i

24 O povjesničarskom sporu o ovoj priči vidi Fine, "Aristodios and Rastudije".

25 Šidak, Studije o "crkvi bosanskoj", str. 177-209; Fine, Bosnian Church, str. 118-121; Lambert, Medieval Heresy, drugo izd., str. 128-131. Dragojlović je ustvrdio daje "ccclesia sclavoniac" Crkva bosanska, a da se "ccclesia dalmatiac" odnosi na Srbiju (Krstjani i jeretička crkva, str. 124-127); ali navedeni dokazi djeluju suviše zbrkano da bi mogli poduprijeti takav precizan međuodnos.

44


blagdana i posta prema rimskom kalendaru, pričešćivati se najmanje sedam puta na godinu, da neće dopuštati da muškarci i žene žive u samostanima zajedno i da će uskraćivati utočište hereticima. Isto su tako obećali da neće više svojatati samo za se ime "krstjanin" nego da će se umjesto toga nazivati fratri, "braća".26

Najčudnija je stvar u toj deklaraciji što se nitko u njoj ne odriče hereze pod prisegom. Možda neke od točaka podrazumijevaju he-retičko ponašanje, recimo odsutnost oltara i križeva, ali možda podrazumijevaju i običan nemar i nebrigu. Hereza se izričito spominje samo najednom mjestu, kad se obećava da će se uskraćivati utočište hereticima, po čemu se dade zaključiti da legat nije same bosanske svećenike smatrao hereticima. S obzirom na to da se ovdje izričito spominje uporaba riječi "christianus", i s obzirom na uporabu naziva "krstjanin" u kasnijim stoljećima (kad je Rim svakako Crkvu bosansku smatrao heretičnom), mnogi su povjesničari bili u napasti da u ovu deklaraciju učitaju svekoliki sustav "bogumilskog" vjerovanja i ustrojstva što ga u mislima povezuju sa krstjanima potpuno razvijene šizmatičke Crkve bosanske. To je istraživačka metoda koja povjesničarima osigurava da otkriju samo ono što već znaju. Do najboljeg rješenja misterija Crkve bosanske doći ćemo ako pođemo u suprotnom smjeru: ako pogledamo što je naziv "christianus" mogao značiti u ono vrijeme, pa onda razmotrimo koja se skrivena značenja mogu unijeti u njenu kasniju povijest.

Mnogi su autori uočili da je osnovna struktura crkve čiji su se predstavnici okupili na Bilinom polju bila redovnička. Starješine koje su se ondje sastale bili su "priori" koji su predstavljali svoje "bratovštine" i koji su obećali da će se ubuduće nazivati "braća". Neka su se od njihovih obećanja izrijekom odnosila na životne običaje u samostanima. Ali kakvi su to bili samostani? Osnovni je red u zapadnom kršćanstvu bio benediktinski, pa su neki znanstvenici (osobito katolički) pretpostavili da su ti bosanski redovnici bili neka vrsta rustikalnih benediktinaca, samo što nema nikakve potvrde o djelatnosti benediktinaca u Bosni.27 Rješenje je pronašla jedna suvremena povjesničarka, Maja Miletić, koja je shvatila da je zajed-

26 O tom tekstu vidi Migne, ur.,Patrologija latina, sv.215

27 Džaja, Die "bosnische Kirche", str. 55.

45


nički život muškaraca i žena što se spominje u deklaraciji ostatak ranokršćanske prakse "dvojnih samostana", koji su bili dopušteni u redu svetog Vasilija, osnivača samostanske tradicije u istočnom kršćanstvu.* (Deklaracija nije jedina potvrda takve prakse: u starijoj literaturi, koja počinje spisima pape Pija II. iz 15. stoljeća, spominju se i neki zabačeni samostani u Bosni u kojima žive žene što dvore isposnike.)2" Takvih je samostana bilo u ranoj Keltskoj crkvi, a njihovi su se članovi često nazivali christiani. U njima su mogle obitavati cijele obitelji, što je dovelo do stanovitog poliranja razlike između samostanskog i laičkog života. (Potpisnici deklaracije na Bilinom polju obećali su i da će nositi pravi redovnički habit kako bi se razlikovali od svjetovnjaka.) Takvi su samostani često igrali ulogu u laičkom društvu hospitia - bilo kao svratišta za putnike ili bolnice za bolesnike. (U deklaraciju je uključena i obveza da će se osnovati posebna groblja za putnike koji umru u samostanu.) Ravnatelj je hospitiuma bio hospitalarius ili, kraće rečeno, hospes: gost. A to je i doslovno značenje titule gost koju poslije nalazimo da je rabe istaknuti pripadnici Crkve bosanske.29

Sad odjednom, jednim udarcem, mnogo toga što je bilo zagonetno u kasnijoj povijesti Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto. Kao što se vidi iz nekoliko kasnijih izvora, osnovno je značenje riječi "krstjanin" bilo "monah": sredinom 15. stoljeća, primjerice, herceg Stjepan Vukčić spominje znamenitog člana Crkve bosanske, gosta Radina, kao jednog od svojih "monaha".30 Naprosto nije potrebno

* Nije riječ o formalnom pravilniku kao u redu sv. Bencdikta, nego prije o nizu ustaljenih običaja u istočnoj manastirskoj tradiciji.

28 Fine, Bosnian Church, str. 64; Matasović, "Tri humanista o patarenima", str. 237, 240.

29 Miletić, / "Krstjani" di Bosnia, str. 50-66, 117-121. Dragojlović također bilježi da se u početku slavenskog redovništva naziv gust (-go.\t) katkad rabi za igumana ili opata (Krstjani i jereličku crkva, str. 157). Fine daje nekoliko korisnih komentara o redovničkom karakteru deklaracije (Bosnian Church, str. 126-134), ali je glavni nedostatak njegove knjige taj što nije znao za Miletićkino djelo kad ju je pisao.

30 Miletićka podastire dokaze u / "Krstjani" di Bosnia, str. 52-53; bilježi kako se "christianus" rabio u lom smislu i u nekim ranim slavenskim izvorima u Kijevu i Pragu (str. 65-66). Vidi također Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 150-151.

46


prilagodavati strukturu Crkve bosanske, kao što je pokušao Rački, Prokrustovoj postelji bogumilske ili katarske hijerarhije. Posebne titule koje su ostale zapisane potpuno odgovaraju redovničkoj strukturi. Poglavar cijele crkve nazivao se djed: nonnus, latinska riječ koja to isto znači, rabila se i u istočnim i u zapadnim redovima za vrhovne priore ili opate.31 Ostale dvije titule što se spominju u dokumentima odnosile su se na starije članove ili dužnosnike u samostanima: starac i strojnik. Te titule, kao i gost, nisu se međusobno isključivale; u kronikama misija u Dubrovniku u 15. stoljeću spominju se "dvanaest strojnika uključiv i gosta Radina" te "naši strojnici, starac Mišljen i starac Bilko".32

Riječ "strojnik" ima jak prizvuk značenja poslužitelja koji dvori goste; vjerojatno i ovo treba da podsjeti na društvenu ulogu samostanskih hospitia. Aluziju na to nalazimo čak i na natpisu najednom bosanskom grobu: "Ovdje počiva dobri čovjek gost Mišljen za koga je Abraham, kako je i red, pripravio svoje veliko gostoprimstvo."33 Spominjanje Abrahama možda je aluzija na dva mjesta u Novom zavjetu gdje se navješćuje da će pravednici, poslije smrti, sjediti uz Abrahama kao njegovi gosti.34 A spominjanje "reda" ukazuje da se gostoljubivost smatrala bitnom dužnošću u samostanima Crkve bosanske. Iz mnogih dokumenata što se čuvaju u dubrovačkim arhivima jasno proizlazi da su bosanski samostani i dalje igrali važnu ulogu kao prenoćišta za putnike i trgovce: vlaški su trgovci često ostavljali u njima svoju robu, a neki su samostani možda bili i carinarnice.35 U spisima se umjesto "samostan" govori hiža, što može značiti obična kuća ali i samostansku zdanje. Na mnogim mjestima gdje su stajale te hiže dade se iz očuvanih imena mjesta zaključiti

31 Miletić, / "Krstjani" di Bosnia, str. 102; Fine dodaje (Bosnian Church, str. 155) da se taj naziv rabio kao titula starijeg opata u Hrvatskoj uli. stoljeću.

32 Kniewald, "Hierarchic und Kultus", str. 588-589.

33 Vidi Miletić, / "Krstjani" di Bosnia, str. 112. radi originalnog teksta i prijevoda (bolje od prijevoda kod Fine, Bosnian Church, str. 262).

34 Evanđelje po Mate/u 8, 11 ("Zato vam velim da će mnogi doći s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom"); Evanđelje po Luki 16, 19-31 (priča o škrtom bogatašu i siromašnom Lazaru). Čini mi se da Fincova tvrdnja da taj natpis sam po sebi dokazuje prihvaćanje Starog zavjeta (Bosnian Church, str. 262) nije baš tako uvjerljiva.

35 Fine, Bosnian Church, str. 256-260.

47


daje uz njih obično stajala i crkva.36 Hiže su vjerojatno bile skromna zdanja u kojima su prebivali i laici, pa se značenje možda donekle zamutilo, ali ne treba pretpostavljati da su to bile obične svjetovne kuće u kakvima se odvijala djelatnost katara u Francuskoj.37

Naposljetku, još jedna značajka Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto ako shvatimo da je to bila redovnička organizacija zasnovana po uzoru na red svetog Vasilija i da je umnogome bila bliska istočnom pravoslavnom ustroju. Te manastire svetog Bazilija, koji su se pripojili Rimokatoličkoj crkvi i koji su (dok se Crkva bosanska nije otcijepila) priznavali vrhovništvo Rima, vjerojatno su osnovali ljudi što su pripadali istočnjačkoj tradiciji. Nije nemoguće daje dodir uspostavljen preko Dalmacije; veza između dalmatinskih gradova i Carigrada, koja je bila snažna u devetom stoljeću, namrla je mnoge bizantske vjerske tradicije lim gradovima u srednjem vijeku, između ostalog i kult nekih istočnjačkih svetaca.311 Prema jednoj teoriji, učenici svetoga Ćirila i Metoda, kad su se potkraj devetog stoljeća vraćali iz Moravske, navratili su u Bosnu i utemeljili u njoj samostanski poredak.39 Premda nemamo neposrednih svjedočanstava iz 10. i 11. stoljeća, možemo pretpostaviti da su održavane neke veze sa crkvenim redovima u susjednim zemljama na istoku. Iako je Bosna jedno i pol stoljeće prije toga, nakon raskola na istočnu i zapadnu crkvu, pripala Rimskoj crkvi, iz deklaracije 1203. godine jasno proizlazi da su se u bosanskim samostanima očuvali neki običaji istočne crkve. Nisu se, recimo, držali blagdana i posta prema rimskom kalendaru; to vjerojatno znači da su se služili kakvim istočnim kalendarom (prije nego nikakvim). I doista, još 1466. godine, u oporuci gosta Radina, može se jasno razabrati da Crkva bosanska slavi blagdane prema istočnom kalendaru, blagdane koji nisu priznati na Zapadu.40 Ne znamo da li je Rim dopuštao (možda

36 Ihitl., str. 176-177.

37 Glede katarske teorije vidi Loos, Dualist Heresv, str. 298-302.

38 Vidi Jireček, "Die Romanen in den Städten Dalmaticns", dio prvi, str. 50-57.

39 Knicvvald, "Hierarchie und Kultur", str. 600. Crkva je bila zabranila otvaranje bilo kakvih novih "dvojnih samostana" 787. godine (Miletić, / "krstjani" di Bosnia, str. 56 , ali možda se smatralo da je ta zabrana mrtvo slovo na papiru zato što su već postojeći dvojni samostani i dalje djelovali.

40 Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 377-378.

 

48


i jest) uporabu istočne liturgije u Bosni u ranom srednjem vijeku, ali znamo da se liturgija služila na slavenskom jeziku, kao što se služila i u velikom dijelu katoličke Hrvatske, gdje je bila u uporabi "glagoljaška" verzija rimske liturgije.41 Jedan od misterija u srednjovjekovnoj povijesti Bosne jest i pitanje što se dogodilo s katoličkim svećenicima koji nisu bili redovnici. Možda su se malo-po-malo izgubili, iako jedan povjesničar vjeruje da je otkrio tragove "glagoljaškog" svećenstva u čitavom razdoblju srednjeg vijeka.42 Svećenici koji su govorili slavenski u dalmatinskim gradovima znali su jamačno i talijanski i prošli su propisno teološko školovanje na latinskome. Ali većina onih svećenika (i u samostanima i izvan njih) koji su bili rođeni i odrasli u Bosni vjerojatno su govorili samo slavenski i teško da su im bila dostupna standardna djela rimokatoličke teologije. U onim razdobljima kad je Bosna bila odsječena od Rimske crkve, zacijelo je bila doista vrlo izolirana.

Kao što smo vidjeli, Bosna je bila odsječena od centralne crkve od sredine 13. stoljeća, kad je sjedište bosanske biskupije premješteno u Slavoniju koja je bila pod ugarskom vlašću, pa do sredine 14. stoljeća kad su u Bosnu stigli franjevci. Crkva bosanska vjerojatno je bila izvan katoličke jurisdikcije još od tridesetih godina 13. stoljeća, a kako je postupno jačala svoju samostalnost, zacijelo je morala kad-tad nastupiti točka na kojoj je de facto došlo do raskola s Rimom.43 Za veći dio ovoga razdoblja stoje trajalo više od jednog stoljeća, imamo vrlo malo podataka o Crkvi bosanskoj. Od osamdesetih godina 13. stoljeća sporadično se spominju, u nebosanskim izvorima, bosanski "heretici". Kako nikad nije došlo do formalnog raskola, možda se taj izraz slobodno rabio u smislu "šizmatika" a da u pitanju nisu bile doktrinarne razlike većih razmjera. (Kad se u katoličkim dokumentima uistinu spominju "šizmatici", onda se to uvijek odnosi na članove Istočne pravoslavne crkve, koja je formalno bila u raskolu s Rimom.) A možda je bila riječ i o pravim

41 Džaja, Die "bosnische Kirche", str. 35. Glagoljska se liturgija očuvala u mnogim dijelovima Dalmacije i Hrvatske sve do Proturcformacije: vidi Zimmcr-mann, Reformation bei den Kroaten, str. 5, 20.

42 Džaja, "Fincova interpretacija", str. 58-59.

43 Fine, Bosnian Church, str. 137-150.

49


hereticima kakvi su bili sljedbenici dualističkog krivovjerja na dalmatinskoj obali, koji su zacijelo postali djelatniji u Bosni kad se jednom Bosna izvukla iz djelokruga dalmatinskih katoličkih biskupa. Dakako da je moguće da su neki dualisti djelovali u Bosni. Pitanje je samo koliko su utjecali na Crkvu bosansku. Postoji samo jedno svjedočanstvo iz same Bosne koje, čini se, potvrđuje daje taj utjecaj bio doista velik. Riječ je o bosanskom rukopisu na slavenskom jeziku (dva kratka niza odgovora, iz molitvenika i citata iz Ivanova Evanđelja), koji vjerno slijedi tekst katarskog rituala za koji se zna da se rabio u Lyonu u 13. stoljeću.44 Ali taj ritual možemo nazvati heretičnim samo zato što mislimo daje heretičkog porijekla. Sadržaj mu nipošto nije heretičan: u njemu nema ničega što bi se protivilo matici katoličke ili istočne pravoslavne teologije. On se zapravo sastoji, kao stoje uočio Dragoljub Dragojlović, od odlomaka iz liturgije Istočne pravoslavne crkve i onoga dijela Ivanova Evanđelja što se u Pravoslavnoj crkvi čita pri bogosluženju na Uskrs. Isto je tako, na temelju lingvističke analize, zaključio da je taj ritual prvobitno sročen u pravoslavnoj arhiepiskopiji u Ohridu (u Makedoniji) najkasnije na početku 11. stoljeća - u vrijeme kad katari kao takvi nisu ni postojali.45 Umjesto tvrdnje da bosanski tekst potječe iz Lyona, mnogo je razboritija pretpostavka daje lion-ski tekst izveden iz nekog ranijeg istočnog pravoslavnog izvornika. Isti ovakav znanstveni pristup opovrgnuo je i ideju da je Crkva bosanska usvojila "katarski" obred blagoslivljanja, lomljenja i dijeljenja kruha - svojevrsnu heretičku pričest. Znamo da su katari zaista tako radili u svojim kućama prije jela; u nekim ranim dokumentima spominje se kako "svećenici" Crkve bosanske čine nešto slično.46 Ali isto je tako bilo uobičajeno u istočnim manastirima da se prije zajedničkog obroka izmoli Očenaš i da se blagoslivlje, lomi i dijeli

44 Glede ta dva teksta vidi Solovjev, "La Messe catliarc"; važan ispravak njegova tumačenja jedne rcčeniec vidi Wakcficld i Evans, Heresies, str. 78!. U rukopisu se spominje "doba djeda Ratka", pa zacijelo potječe iz same Crkve bosanske. Vjerojatno je nastao sredinom 15. stoljeća, ali je tcksl prepisan iz ranijeg izvora.

45 Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 208-213.

46 Lambert, Medieval Heresy, drugo izd., str. 109 (o katarima); Orbini, Regno de g/i Slavi, str. 354 (o Crkvi bosanskoj).

50


kruh.47 Kad su katolici izvan Bosne doznali za to, možda su doista pretpostavili da je riječ o heretičkom obredu. Ali gotovo je sigurno da su upravo katari kopirali (doduše, u svjetovnom ambijentu i prožeti pravim heretičkim vjerovanjima) jedan stariji neheretički istočni običaj.

Može se na kraju pretpostaviti da su neki heretici što su bili pod utjecajem dualizma u toj regiji prolazno utjecali na Crkvu bosansku za dugih godina njene izolacije od ostalih crkava. Ali od te skromne pretpostavke trebalo bi u mašti izvesti golem skok da bi se stiglo do uvjerenja da su dualisti preuzeli Crkvu bosansku u svoje ruke, preobrazili njenu redovničku hijerarhiju u katarsku svjetovnjačku strukturu i zamijenili rustikalnu ali u biti pravovjernu kršćansku teologiju u radikalno heretički sustav vjerovanja.

Većina očuvanih svjedočanstava u suprotnosti je s takvom tvrdnjom. Katari i bogumili grozili su se od simbola križa, a križ se pojavljuje u zaglavlju nekolikih dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sačuvanih biblijskih nikopisa Crkve bosanske sadrži i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrijekom se zahtjeva da se odsluže mise za njegovu dušu. Katari i bogumili bili su protiv uporabe crkvenih građevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje služila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim otomanskim katastarskim knjigama u Bosni zabilježeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini tobožnji dokaz koji je na to upućivao potekao od pogrešnog čitanja jedne riječi u oporuci gosta Radina: ta riječ ne glasi mrsni, nego mrski.) Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oponici gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca. I tako dalje.48

47 Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 173-174.

48 O svim ovim točkama (i o drugima) raspravlja se kod Fine, Bosnian Church, str. 357-361, osim o podacima izvučenim iz oporuke gosta Radina (o tome vidi Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 374-380) i podacima izvađenim iz turskih dcftcra (vidi Okie, "Les Kristians de Bosnic", str. 125). O drugim razlikama vidi Dragojlović, Krstjani i /eretička crkva, str. 165-172, 199-201.

51


Opći značaj Crkve bosanske bio je također vrlo različit od onoga što obično dovodimo u vezu s bogumilima ili katarima. Te su heretičke sekte bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moći crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na početku 15. stoljeća) posjedovala je veliku moć, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao što su Stjepan Kotromanić i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve bosanske, održavali su s njom prijateljske odnose; čini se da su i neke velike plemićke porodice pripadale toj crkvi.49 Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik hercega Stjepana Vukčića i očito je i sam bio bogataš: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure, "plašt ukrašen krznom i zlatom" i "crveni plašt od svile sa šesterostrukim nitima ukrašen krznom i samurovinom a što mi ga je podario Gospodar Kralj Matijaš".50 To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su patiperis Christi - Kristovi siro-mašci.

Kad su jednom franjevci zasukali rukave u Bosni sredinom 14. stoljeća, Rimokatolička se crkva uhvatila ukoštac sa Crkvom bosanskom. Imamo nekoliko izvješća o neprijateljstvu "heretika" spram franjevaca: prema jednoj poznatoj priči o energičnom franjevačkom vikaru Jakovu Markijskome, koja je navedena u postupku za njegovu kanonizaciju 1609. godine, "heretici" su otpilili noge propovjedaonice u samostanskoj crkvi u Visokom dok je on s nje propovijedao. (Zauzvrat je on prokleo krivce pa su se svi njihovi potomci rodili s defektnim nogama.)51 Na žalost, nije sačuvan nijedan franjevački izvještaj o vjerovanjima pripadnika Crkve bosanske. Jedan zahtjev za upute franjevačkog vikara u Bosni ponukao je papu da mu odmah potanko odgovori poslanicom u kojoj se spominju heretici, šizma-tici i nepropisno zaređeni svećenici, ali nema ni riječi o dualističkim

49 Fine, Bosnian Church, str. 264-275.

50 Lambert, Medieval Heresy, prvo izd., str. 375-376; kralj Matijaš bio je Matthias Corvinus iz Ugarske.

51 Lasić, Dt- vita et "peribus S. lacobi, str. 438. To je najzloćudnije od četiri čuda koja je sv. Jakov učinio u Bosni.

52


vjerovanjima.52 Ipak, katolici su u Italiji opet pričali o Bosni kao o mjestu punom "heretika" prilično neodređene vrste. Naziv "pataren", koji se obično rabio kao opća etiketa za Crkvu bosansku u izvještajima što su pristizali preko Dubrovnika i drugih dalmatinskih gradova, zacijelo je budio sjećanje na katarske krivovjernike u sjevernoj Italiji. A naglo širenje franjevačke vikarije u Bosni značilo je, kao što smo vidjeli, da se i kojekakvi istočnoeuropski heretici mogu označiti kao "bosanski". U dokumentu koji je 1372. godine potpisao papa Grgur XI. zahtijeva se hitno preobraćanje "nevjernika" u Bosni, navlastito onih koji žive u Transilvaniji; u jednom drugom katoličkom spisu nabrajaju se zablude husita koji žive u "Moldaviji" (Moravskoj?) i završava ovako: "ovo je kraj kratkog pregleda sastavljenog protiv zabluda i heretičkih postavki Kraljevine Bosne".53

U ovom kontekstu moramo gledati na talijanske dokumente iz toga razdoblja u kojima se spominju katari ili dualizam u Bosni. Zagonetno svjedočanstvo predstavlja inkvizicijski izvještaj iz 1387. godine u Torinu, koji sadrži priznanje (iznuđeno mučenjem) Giaco-ma Becha da je stupio u katarsku sektu u planinama zapadno od Torina. Rekao je da je jedan član te sekte bio iz "Sclavonije", a da je nekoliko članova Talijana putovalo u "Bosnu" da ondje usavrše svoje poznavanje katarskog nauka. Bech je tvrdio da je i on dobio novac da tamo otputuje, ali da se nije mogao otisnuti preko mora zbog loših vremenskih prilika.54 Spominjanje "Sclavonije" upućuje na vezu s dualističkom tradicijom na dalmatinskoj obali. Nije teško zamisliti Talijane da su putovali onamo (gdje se talijanski uvelike govorio) radi vjerskih uputa, a neće biti naodmet prisjetiti se da je u to vrijeme velik dio primorja pripadao bosanskom kraljevstvu, ali je mnogo teže povjerovati da su putovali u daleku unutrašnjost Bosne gdje se govorio samo jedan jezik. Osim toga, Bechova priča o tome kako je želio otputovati onamo ali mu to nije pošlo za rukom, zvuči ipak nekako nategnuto, poput priznanja na suđenju vješticama, kad su optužene tvrdile da se vještice sastaju i da su i one bila

52 Kniewald, "Vjerodostojnost latinskih izvora", str. 156-163.

53 Fermcdžin, ur., Acta Bosnae, str. 38, 248.

54 Loos, "Les Dernicrs Catharcs".

53


pozvane na takav skup, ali da su pukim slučajem bile spriječene -spašavajući se tako od rizika da puste mašti na volju.

Isto je tako teško povjerovati popisima "zabluda bosanskih heretika", koje su sastavljali franjevci u Italiji potkraj 14. stoljeća i koji su prikazivali Bosance kao tvrdokorne dualiste katarskog ili bogumilskog tipa. Jedan od tih popisa počinje ovako: "Prvo, da postoje dva boga i da je veći bog stvorio sve duhovne i nevidljive stvari, a manji bog, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari." Nadalje se odbacuju Stari zavjet, misa, crkvene građevine i slike, a "napose križ".55 To je možda moglo vrijediti za neku malu sektu "sclavon-skih" ili "dalmatinskih" heretika, ali, kao što smo vidjeli, ima valjanih razloga vjerovati da to nije bio istinit izvještaj o Crkvi bosanskoj. Zapravo se ti popisi "zabluda" tako dobro slažu s katarskim modelom da se nameće prilično očito objašnjenje: kad je od talijanskih klerika zatraženo da iznesu analize ili opovrgnuća "patarenskih" zabluda, oni bi jednostavno potražili u svojim knjižnicama traktate napisane protiv "patarena" (drugim riječima, talijanskih katara) i najposlije sročili pregled katarskih vjerovanja.56 Slične se sumnje neminovno javljaju i kad je riječ o sustavnom popisu "manihejskih" zabluda kojih su se morala odreći tri bosanska plemića na zahtjev inkvizitora, Juana de Torquemade, 1461. godine u Rimu. Isto je tako upitna i sva osnova nenadane provale papinskih pogrda na račun "manihejaca" u Bosni u četrdesetim i pedesetim godinama 15. stoljeća.57

U četrdesetim godinama franjevačka je ofenziva (kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju) bila već u punom zamahu. Negdje pred proljeće 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i potražio utočište kod hercega Stjepana Vukčića. Nešto kasnije te iste godine, sudeći po pismu patrijarha Gennadiosa II. u Carigradu, djed je prešao na pravoslavnu vjeru.5*

55 Kniewald, "Vjerodostojnost latinskih izvora", str. 168-169.

56 Vidi Fineove komentare: Bosnian Church, str. 56-58.

57 Ibid, str. 58, 308-309; i vidi Matasović, "Tri humanista o patarenima". Tvrdnja Nicolasa Lopcza Martincza daje Torqucmada zacijelo imao detaljne informacije o Bosni vrlo je neuvjerljiva (Torqucmada, Symboluni pro informativne manichaeo-rum, "Introducciön", str. 20-23).

58 Dragojlović, Krsljani i jereličku crkva, str. 109-111.

54


Ako je taj podatak točan, valja pretpostaviti da je Crkva bosanska bila već znatno oslabljena tim djedovim postupkom, još prije nego što je kralj Tomaš 1459. godine počeo službeno progoniti Crkvu bosansku. Došlo je do oštrog nadmetanja između Katoličke i Pravoslavne crkve oko toga koja će od njih dvije primiti pod svoje okrilje više bivših pripadnika Crkve bosanske. Jedan je franjevac zapisao da su mnogi "heretici" prešli na katoličku vjeru, ali da im je episkop Srba ("Rascianorum": žitelja Raške) zabranio da se pomire s Rimom.59 Pošto je pridobio bosanskog djeda na svoju stranu, možda je računao da i on ima pravo na svoje stado? Stoga je akcija koju je poduzeo 1459. godine kralj Tomaš vjerojatno imala za cilj spriječiti daljnji odljev vjernika u krilo Pravoslavne crkve. Prisilno preobraćanje 2000 krstjana i odlazak četrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu zacijelo su slomili kičmu Crkvi bosanskoj. Premda ne znamo točan broj njihovih samostana, jamačno je riječ o glavnini Crkve bosanske. Kad je 1466. godine gost Radin pismeno zatražio od Mlečana odobrenje da se skloni u Mletke ako ga Turci natjeraju u bijeg, zapitao je usput da li može povesti sa sobom i pedeset-šezdeset članova svoje sekte. To je vjerojatno bio ukupan broj preostalih pripadnika Crkve, uključujući tu i onu četrdesetoricu najtvrdokornijih.60

Što se tiče običnih, laičkih članova, moguće je da ih Crkva bosanska nikad nije mnogo imala, jer kao posve redovnički ustrojena organizacija nije imala potrebnu teritorijalnu strukturu župa. Osim toga, koliki god bio broj laičkih pripadnika u doba njena procvata, taj je broj morao znatno opasti za više od jednog stoljeća katoličkog prozelitizma potpomognutog državom. Stoga se čini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska bila već raspala i stvarno ugasila. U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljeće, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao kristian (nasuprot uobičajenoj riječi za kršćane, gebr ili käßr, što znači nevjernik, kojom bijahu označeni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-

59 Fermendžin, ur., Ada Bosnae, str. 225.

60 Fine, Bosnian Church, str. 334.

55


-tri čitava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca.61 Povjesničar koji je proučio tu građu (i koji je pristaša "bogumilske" teorije) drži da su ti kristianlar samo "izabranici" Crkve bosanske, a da su obični članovi navedeni pod oznakom gebr ili kafir. Ipak, neće biti da ima pravo. Turci su tu navodili samo vjersku pripadnost: musliman, Židov, nevjernik i kristian.62 U cijelom razdoblju od 1468. godine (prve katastarske knjige) do potkraj 16. stoljeća samo dva imena nose titulu gost. Reklo bi se da je na taj način očuvan sićušan ostatak tradicije održavajući se nasljeđivanjem zare-denja u stilu "sam svoj majstor". Jedan katolički svećenik, Albanac Peter Masarechi, koji je obišao Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeća, spominje u svom izvješću "patarene" koji žive bez pravih svećenika i sakramenata, "sa svećenikom koga je izabrao sam puk, bez ikakva zaređenja".63 Ali čak se i taj ostatak napokon zatro ne ostavljajući za sobom ništa do nepouzdana skupnog sjećanja, pučke historije i mitova.

61 Okie, "Les Kristians de Bosnic", str. 129-130.

62 Ibid., str. 115. Neki od ovih kristianlar navedeni su u popisima sa svojim sinovima (str. 131), a znamo da su i bosanski redovnici i bogumilski "izabrani" morali biti neoženjeni.

63 Draganović, "Izvješće apostolskog vizitatora", str. 44. Međutim, Masarechi je uključio u svoj izvještaj i građu koju je napabirčio o patarenima iz ranije pisanih izvora (Fine, Bosnian Church, str. 65-68); nije jasno koje je od svojih komentara dao iz prve ruke a koje su tadašnje informacije.

56