Boja povijesti

MLADI MUSLIMANI

 

MLADI MUSLIMANI

U svom intervjuu magazinu Dani (19.4.2002.) dr. Enes Karić tvrdi kako Alija Izetbegović, prema svom mišljenju, ne pripada Mladim Muslimanima. «Kada je islamsko mišljenje posrijedi, mislim da Alija Izetbegović nije Mladi Musliman. Baš zato što u mnogim svojim tekstovima i knjigama mnogo misli a malo moralizira, Izetbegović ne pripada Mladim Muslimanima. Da se razumijemo, ja ovim ne tvrdim da Izetbegović nekada nije bio Mladi Musliman ili da svojim uspomenama iz mladosti njima ne pripada. Ali, ako ocjenjujemo mišljenje kao mišljenje, a to je bila moja zadaća na stranicama knjige o kojoj je ovdje riječ, zaključio sam da većina Izetbegovićevih teorijskih tekstova pripada, prije svega, jednom liberalnom islamu, rekao bih, jednom otvorenom islamu. Čak bih kazao da većina Izetbegovićevih tekstova pripada jednom sjajnom žanru koji je nastao u dvadesetom stoljeću a nazvali su ga »islamskom teologijom i filozofijom oslobođenja«.

Karić dalje hvali Izetbegovićeve tekstove da pripadaju samom vrhu islamske misli nastale koncem dvadesetog stoljeća.

Što se tiče samog Izetbegovića, ne treba čekati štampanje Karićeve knjige Povijest islamskog mišljenja u BiH u dvadesetom stoljeću, u kojoj se on «osvrće» i na Izetbegovića, suštinu je izrekao u ovom pasusu intervjua.

Da li je Karić u pravu?

Fenomen na koji će naići svaki biograf Alije Izetbegovića je u tome što se njegovo ime, gotovo po pravilu, pokušava odvojiti od njegove stranke kao i od njegovog pokreta iz mladosti Mladih Muslimana, čije je članstvo priznao i zbog čega je bio suđen dva puta. Naprimjer, britanski ambasador u BiH Graham Hand, pohvalio je Izetbegovića kao izvanrednog političara, dok je

248


 

za SDA rekao: «Jedno je Izetbegović, drugo je SDA» I mnogi drugi su skloni tako reći, ili su već bez broj puta tako nešto izgovorili. Narod je često ljutito govorio na njegove bliže suradnike kako ga lažu.

Međutim, Izetbegović je, isto tako, vrlo često odgovarao: «SDA - to sam ja». Sjećam se njegova predizbornog govora u Kaknju na kojem je prvi put javno spomenuo ime Mehmeda Spahe. Narod je klicao:

«Alija! Alija!.».. On je na te pokliče odgovorio:

«Ne uzvikujte moje ime. Uzvikujte SDA.» Savjetovao je narodu kako je važnija SDA od njega, koristeći primjer Spahe. «Kad je Spaho umro, nestalo je njegove stranke. Bosna je šutke pala.»

Što se tiče odnosa njega i stranke, odnosno komparacije njega sa bilo kim u povijesti bošnjačke politike, kako mu i pristaje, mogao se porediti samo sa Spahom. Nerijetko, ne iz kibura, govorio je o sebi i Spahi. Stipe Mesić tvrdi da je pred Tudamnom ljutito rekao:

«Ne spominji mi Spahu. On nije imao Armiju, a ja imam!»

U istom tonu je odgovorio meni na pitanje koje sam mu postavio u VKBI-u, gdje je govorio bošnjačkoj omladini. Pitao sam ga šta smatra svojim najvećim uspjehom:

»Bosna nije podijeljena, nije šutke pala. Bošnjaci prvi put u svojoj historiji imaju Armiju.» Dodao je, parafraziram, kako su Bošnajci sa SDA-om dobili sve reference naroda koje su im osporavane u proteklom stoljeću.

U privatnim razgovorima, koje sam imao sa njim, stekao sam dojam da lakše prihvata osobne kritike, nego kritike na račun Stranke. Kao da bi mu tada (samo tada) proradila sujeta, pa bi povisio ton:

«Eto radite! Ko vam brani da radite?! Slobodno radite...«

Korida crvenih bakova

Ne mogu sada citirati njegove intervjue, ali sa sigurnošću tvrdim da je izgovarao riječi: «SDA - to sam ja.» Zbog svoje općepoznate samouvjerenosti, ali više

249


 

skromnosti, koja proizlazi iz njegove inteligencije i kulture, prilikom svih govora u drugi plan je stavljao sebe, a isticao Stranku. Na svim mitinzima, press-konferencijama i kongresima govorio je o SDA-u "kao kičmi Bosne", naprimjer. Jednom se izrazio da je to bila "planetarna Stranka" .

Prvi veliki sukob između SDP-a i SDA-a desio se zbog Izetbegovićeve tvrdnje da je SDA kičma Bosne. Nijaz Duraković, kao protukandidat Izetbegoviću na prvim višestranačkim izborima, odnosno kao lider SDP-a, na predizbornom skupu u Bugojnu napao je SDA da ne može biti "kičma Bosne". U Bugojnu su komunisti, iliti ateisti, iliti sekularisti iskazivali punu žest i animozitete prema islamistima. Bugojno je dobio ime po gojnim bakovima. Nakon što je Crveni monarh, Tito, otkrio bogata lovišta na medvjede, sagradio je vilu i od tada je grad gojnih bakova postao prototip komunističke varoši. Tu su "crveni bakovi" dolazili na "ispašu" i "rikali" i "bukali". Posljednje boravište Crvenog monarha u Bugojnu iskoristili su Raif Dizdarević i Branko Mikulić za odstrjel islamista.

»Trebate ih žestoko kazniti!«, bile su posljednje riječi Crvenog monarha.

Ovaj dvojac komunističkih poltrona opanjkao je Crvenom monarhu Husejna Dozu kao "najcrnjeg islamistu". Povod je bila Đozina kritika, koju je izgovorio na otvorenju džamije u selu Poričje, nekoliko kilometara od vile Crevnog monarha, na udbaški pamflet Derviša Sušica Parergon u kojoj je IZ-a predstavljena kao profašistička organizacija koja je kolaborirala sa Hitlerom. U istom pamfletu Mladi Muslimani su predstavljeni kao teroristička organizacija. Dozo je rekao da je to "zabijanje trna u zdravu nogu muslimana". Dozo je želio reći da se muslimanima imputira krivica kako bi ih se izjednačilo sa njihovim sunarodnjacima Hrvatima i Srbima, koji su imali profašističke hipoteke ustaštva i četništva. Tada su crveni bakovi bili jači i Dozo se pod stresom njihove rike i buke rastao sa životom. Durakovićev napad na SDA u Bugojnu bila je podsvjesna reakcija na koridu crvenih bakova.

250


 

Uklanjanje Izetbegovića da, prema svom mišljenju, ne pripada MM, značilo bi ukoloniti ga iz kontinuiteta njegove borbe sa ateizmom, odnosno sekularizmom. Karić u istom intervjuu sve ovo previđa i zagovara "sintezu SDP-a i SDA". Karić ima pravo na takvo svoje mišljenje, možda je to, uistinu, poželjna politička kombinacija za Bošnjake, ali, to je Karićevo mišljenje koje više govori o motivu zbog čega Karić izuzima historijske činjenice i "pere" Izetbegovića od njegove biografije, kako bi ga predstavio kao "liberalnog islamskog teoretičara". Ne znam kako će Karić, u ime ove sinteze, "oprati" Durakovića i Dozu, ali paradoksalno je tako razmišljati i živjeti sa njim danas u istom gradu. Zašto on, onda, iako može živjeti od novca dobivenog od nagrada za svoja djela, i da se zanima nekim hobijem, možda i pisanjem, skoro svakodnevno dolazi u Centralu SDA i crnči do kasno uvečer?! Sve dok nije operiran.

Zatim, sadašnje rukovodstvo Stranke, predvođeno Sulejmanom Tihićem, toliko je daleko od njegove harizme, pa i mišljenja, da bi mnogo ubjedljivije bilo reći kako Izetbegović po svojoj političkoj filozofiji ili mišljenju ne pripada SDA-u. A MM i SDA su gotovo nerazdvojive organizacije, upravo zahvaljujući Izetbegoviću.

Karić je politički površan kad govori o "simbiozi", uvjetno rečeno, ljevice i desnice, odnosno SDP-a i SDA. Takve su političke kombinacije moguće u muslimanskim sredinama. Dojučerašnja vlast u Turskoj bila je sastavljena po Karićevom nitu. Nakon desetljeća borbe između ljevice i desnice, komunista i nacionalista, u kojima je stradalo u uličnim obračunima 5.000 mladića, danas njihove stranke sačinjavaju Vladu. Mnogo je bitnih detalja koji razlikuju bosansku, uvjetno rečeno, ljevicu i desnicu od turske. Prvo, SDA nema tako nacionalistički program kao MHP, čiji je osnivač i utemeljitelj harizmatični rahmetli Turkeš. Njegov nasljednik, tihi čovjek iz sjene, Devlet Bahčeli, ideološki je razblažio Stranku i učinio je prihvatljivom sekularističkim generalima. Partija Bulenta Edževita nema iza sebe pedesetogodišnju komunističku diktaturu, kao bosanski SDP. 1 najhitniji faktor razlike je sastav turskog i bosanskog

251


 

društva. I pored toga, doživjeli su debakl kao koalicija, i to od islamista, reformirane Refah partije (AK Partija) koja je danas mnogo sličnija Izetbegovićevom SDA-u, nego Erbakanovom Refahu. Da je Omer Behmen kojim slučajem bio lider SDA, ona bi sličila Erbakanovom Refahu.

Izetbegović je tvorac nacionalne stranke, i pisac njenog programa, ali njegova politička filozofija se ne podudara sa njegovim političkim afinitetima. Apsurdno, zar ne?! On je govorio kako nacionalne stranke i nisu baš sretno rješenje za BiH i kako bi, radi takvog koncepta, bio spreman ukinuti SDA, ukoliko bi bile ukinute SDS i HDZ, a SDP bila prava socijaldemokratska partija evropskog tipa koja se može integrirati i među Srbima i Hrvatima. Dakle, on nikad nije govorio o simbiozi sa ljevicom. Od svega što je mogao učiniti u procjepu između političke pragme i svojih političkih ideala, jeste nastojanje da njegova stranka uči građanskim vrijednostima i da po programu jeste građanska stranka tzv. centra, a da je po sastavu nacionalna. Njegova sadašnja vizija budućnosti Bosne je u umjerenim nacionalnim strankama. Takvo mišljenje proizlazi iz faktičkog stanja i nakon uvjerenja da se SDP, ovakav kakav jest, ne može nametnuti u RS-u i Hercegovini, te da ostaje po glasovima samo još jedna bošnjačka stranka.

Ima još momenata u političkoj pragmi koji idu naruku onima koji vide mogućnost "simbioze" između SDP-a i SDA, poput činjenice da je Zlatko Lagumdžija, pa i Duraković, participirao u vlasti tokom agresije na BiH. Ali, to sve nije dovoljno da se ustvrdi mogućnost stapanja ovih dviju stranaka. Pokušaj izmještanja Izetbegovića iz njegove biografije, i političkog naslijeđa iz MM i SDA, pretpostavimo da služi tome cilju, vrijedilo bi ukoliko bi se Lagumdžija, ili Duraković, izmjestili iz njihovih biografija i naslijeđa KP. Karićeva biografija govori o lutanju između ovih opcija. Bio je u SDA, zatim u S za BiH, koju je napustio zbog "simbioze" ove stranke sa SDP-om u Alijansi.

Mislim da se Karićeva tvrdnja neće svidjeti Izetbegoviću, a da on, opet, neće demantirati Karića. Svidjelo se ili ne samom Izetbegoviću (danas) Karićevo mišljenje o

252


 

"Izetbegovićevom mišljenju", izjasnio se on o tome ili ne, sa stanovišta fakata Karić je potpuno u krivu.

Prvi fakat koji Karić previđa je nepoznavanje ili ignoriranje Izetbegovićeve biografije. Knjiga Islam između Istoka i Zapada, na koju se Karić najviše poziva kad donosi sud o Izetbegoviću kao islamskom teoretičaru, nastala je 1943. godine.

«Tad sam napisao "skicu", "prijedložak teksta". To je stajalo u sehari moje majke sve do sedamdesetih, kad sam se odlučio provjeriti da li je to sačuvano.«

«Uzeo sam rukopis i počeo raditi na njemu», ispričao mi je Izetbegović u svom kabinetu aprila 2000. godine.

«Nakon trideset godina ...!», uzviknuo sam u čuđenju.

Htio sam reći da je on, faktički, knjigu napisao kao mladić, a da ju je samo doradio u zrelim godinama. Pun ponosa i zadovoljstva što mi to otkriva, nasmiješio se i nastavio svoje sjećanje na ponovni susret sa rukopisom, odnosno sa sobom:

«Mislio sam daje rukopis struhnuo u sehari.»

Znao je daje polučio kod mene toliku zadivljenost daje priču zadržavao na detaljima kroz sjećanja o kući u kojoj mu je živjela majka, koja, najvjerovatnije, uopće nije znala da joj je u sehari "tako opasan materijal". Želio je da svoju zadivljenost poklonim njemu kao Mladom Muslimanu. Želio je da me uvjeri, možda, kako su oni, njegova generacija mladih muslimana, hrabro i smjelo razmišljali. Želio me je impresionirati sobom kao takvim. Nikad se tako nije trudio interpretirati jedan svoj politički potez kao državnik.

Potpuno je marginalizirao život knjige nakon štampanja.

«Da, smatram daje ta knjiga bila povod našem hapšenju 1983.«

To je sve što je želio reći o životu knjige nakon izlaska iz štampe. Ovdje i u svijetu. Ne znam na koliko je jezika prevedena njegova knjiga Islam između Istoka i Zapada, ali on od nje nije imao nikakve materijalne fajde. Dobio je nagradu kralja Fejsala i to je sav honorar. U Bosni je doživjela nekoliko izdanja, od kojih je, pretpostavljam,

253


 

imao neke koristi. Jedno izdanje, posljednje, objavila je SDA.

Pošto Karić preferira ovu knjigu nad Islamskom deklaracijom, prema kojoj ga izdvaja kao "liberalnog islamskog teoretičara", on opet upada u paradoksalan kontrast. ID je nastala kao zbir tekstova koje je Izetbegović pisao u islamskim časopisima i potpisivao pod pseudonimom L.S.B. Tekstove je pisao u svojim zrelim godinama. Pošto su objavljivani (neki od njih) u vrijeme najčešće komunističke cenzure, i pod nadzorom strogokontrolirane uleme, a u dosluhu sa Dozom, ovi tekstovi su trebali biti fundament Izetbegovićevog mišljenja. Nije, uistinu, bitno što se tadašnja ulema slagala sa tim tekstovima, jer niko nije polemizirao sa njima, niti je validno što su to komunisti tolerirali po kvalitetu Izetbegovićeva mišljenja iznesenog u njima. To je bilo vrijeme bezumlja. Tad je organizacija MM bila umrtvljena i osim najnužnijih životnih relacija, među njima nije bilo nikakve (kolektivne ili organizirane) djelatnosti. Tako je Izetbegović tih godina, uistinu, pisao samo u ime sebe, i samo sa sjećanjima na mladalačko iskustvo organizacije za koju nikad nije vjerovao da će biti oživljena u bilo kojoj formi.

Svi Izetbegovićevi neprijatelji, u najtotalnijem smislu borbe protiv njega, koristili su se ID kao polazištem. Sve optužnice, bilo koje vrste, kao i svi napadi na njega bili su sa pokličima citata iz ID. Od Turske, gdje je Izetbegovićev politički profil bio fundamentalistički zbog kritičkog gledanja na Kemala Ataturka, do nekih zapadnih intelektualaca, zbog nekih stavova iznesenih u ID, prema njemu su izražavane sumnje da je islamski fundamentalist. Prema lokalnim Izetbegovićevim oponentima, kako srpskim nacifašistima i Tuđmanovim nacionalistima, tako i sarajevskim neokomunistima, ID je poslužila da njegovo političko mišljenje tretiraju kao isključivo, militantno, netolerantno, nedemokratsko itd. S obzirom na to da je etiketa islamskog fundamentaliste dovoljno crna, dovoljno

254


 

je bilo ovakvima pokušati dokazati da je Izetbegovićeva ID "almanah fundamentalizma".

Malo ko se od muslimanske inteligencije odvažio braniti Izetbegovićevu ID. Ne sjećam se da je to činio iko osim Džemala. On je pisao predgovore objema Izetbegovićevim knjigama, ali je i polemizirao sa Ivanom Aralicom, Dragošem Kalajićem, Darkom Tanaskovićem itd. Aralica je u hrvatskoj štampi pred frontalni napad HVO-a i HV-a na Bošnjake, pisao o Izetbegoviću kao fundamentalisti i Džemo mu je odgovarao u Ljiljanu. Kasnije su neki hrvatski novinari primijetili da je baš tadašnji Araličin napad na Izetbegovićevu ID imao cilj proizvodnju ratnohuškačkog animoziteta prema Bošnjacima.

ID je kao osnov optužbi protiv Izetbegovića, kao krivca za rat, stigla do haških istražitelja. Neki eksperti su saslušani u Haagu zbog nje.

Kako je ID bila osnovni dokaz za glavnicu inkriminacija 83. komunistima, isti uvod optužnice sačinila je Vlada RS i poslala u Haag.

Izetbegović nije revidirac

Iako je stekao imidž da lahko mijenja mišljenje u stilu "do podne jedno, od podne drugo", on se nikad nije odrekao svojih ideja. Dok je bio u zatvoru u Foči, komunisti su mu poslali agente da se nagode sa njim radi pomilovanja. To je Izetbegović iznio u svojim intervjuima i knjigama. Munja u svojoj knjizi "U kandžama KOS-a" kaže da je agitirao za njegovo pomilovanje, kao njegov isljednik, tvrdeći da je procijenio kako Izetbegović nema više političkih ambicija, što su mu, navodno, kasnije njegove kolege udbaši nabijali na nos. Koliko se sjećam, posjete Munje i Amira Salihagića Aliji u Foču njegova djeca su doživljavala sa zebnjom. Jedno vrijeme su se bojali da ga žele ubiti. To kasnije niko nije priznao, kao što ni on ni djeca njegova ne žele govoriti o momentima krize u istrazi kad je razmišljao o samoubistvu. Prema tvrdnjama jednog njegovog kolege iz zatvora, on se bio naumio ubiti -

255


 

otrovati lijekovima. Neka su to bili samo strahovi djece za očevo stanje u zatvoru i, hvala Bogu, ne moraju biti istina, ali, to govori o teškim stanjima kroz koja je prolazio, pod pritiskom Munje, koji se hvališe kako ga nije tukao. Ovim želim reći da ni u najtežim mukama i krizama kod njega nije bilo pokajničkih nagovještaja za svoje ideje. Doslovno je razmišljao o ponudi da se odrekne ideja, na način vrijedi li to smrti u zatvoru? Ipak je odbio pomilovanje i bio prihvatio smrt. Veoma ružnu smrt u zatvorskoj ćeliji.

Traženje pokajanja od optuženih bio je više instinkt komunističkih agenata, nego manir. Oni su vjerovali da "spašavaju dušu". Kad je Džemo napuštao zatvor u Foči, došla su mu dva agenta iz Goražda da mu "pokažu put u slobodu".

«Sve što je bilo nek' ostane ovdje. Nemoj se više eksponirati i pričati svašta pred narodom», savjetovali su ga.

«Pričat ću, nek' znate. Narod je uz mene. To je moj narod, nije vaš», prkosio im je Džemo.

Zbog svog prkosa, a to izlazi iz povrijeđenosti ljudske, Džemo je za njih bio usijana glava, haman budala. Tako ga i nakon deset godina vidi Munja:

«Bio si mali za mene, i još trebaš da rasteš», navodno je pomislio, kako piše u svojoj knjizi, kad se nakon deset godina sreo sa njim u redakciji Ljiljana.

Da se Izetbegović ikad mislio odreći svojih ideja, učinio bi to tada. Da se ikad poželio odreći svoje biografije, recimo pripadništva MM, učinio bi to kad je postao predsjednik Predsjedništva BiH. Tada je trebalo, i moglo bi se nekako i opravdavati, praviti kompromise po svakom osnovu sa ciljem spašavanja multikulturnog koncepta BiH. (Kako bi Munja danas likovao, posljednje komunističko spadalo i udbaški Vizental na muslimanske duše?!) Zapravo, jedino je tad, u ime Platforme Predsjedništva iz 1992., Izetbegović zamrznuo svoju funkciju u SDA. Neka neko i to shvati kao distanciranje od SDA. Ni makac dalje.

Ako je prošao kroz sve životne i političke golgote i kušnje, i nikad nije postao revidirac i pokajnik za svoje ideje, i za svoju prošlost, zašto bi to neko drugi činio od

256


 

njega?! Izetbegović nije bio puki filozof, teoretičar i pisac, on je vjerovao i borio se za svoje ideje; on nije pripadao nekom ekonomskom depersonaliziranom lobiju kojem je bilo cilj osvojiti vlast, već je bio rijetko karakteran čovjek koji je pokazivao hrabrost i strahove, suze i veselje, stid i očaj stoga što je preživljavao sa narodom putovanje na koje ih je poveo. Zapravo, i nisu toliko bitne njegove ideje i politička filozofija u kontekstu njegove borbe za slobodu muslimanskog naroda, koliko njegov karakter i njegova etika. Ljudi su jasnije znali čitati sa njegova lica nego sa njegovih usana. U tome je njegov i uspjeh i njegova drama. On nije koristio moć radi očuvanja vlasti, već vjeru ljudi u njega samog. Njemu su ljudi vjerovali, a ne njegovim idejama. 1, opet ponavljam, njegova biografija je mnogo snažnija od njegovih ideja.

No, moram reći, da bih doveo Karićev pokušaj izmještanja Izetbegovića iz njega samog, preko navodnog «Izetbegovićevog mišljenja», da on nije sam koji je analizirao Izetbegovićeve tekstove i njegovu biografiju. Ako zanemarimo sve obavještajne službe koje su portretirale Izetbegovića, na način kako je CIA obznanila svoj portret Miloševića uoči udara NATO-a na Srbiju, i to javno iznijela putem televizije, mnogi su se javno bavili njime i njegovim djelom.

Kad sam radio intervju sa jednim profesorom Kembridža, koji je, obrazlažući Mavorovu prosrpsku politiku, tvrdio da su Englezi vidjeli Srbe kao pobjednike pred kojima će Bosna pasti za nekoliko sedmica, pitao sam ga:

«Ako su engleski vojni instituti najprecizniji na svijetu u vojnim procjenama, kako im se mogla desiti takva omaška? Koja je to nepoznanica za njih bila u BiH?»

«Ta nepoznanica se zvala Alija Izetbegović. Englezi su znali moć Raifa Dizdarevića i Nijaza Durakovića, tadašnjih bošnjačkih lidera. Znali su da oni ne mogu organizirati takav otpor kod naroda. Izetbegovića su potcijenili, pretpostavljajući da su njemu odane provjerske skupine suviše slabe i da on nema harizmu dovoljno snažnu da iz

257


 

naroda "povuče" toliku energiju otpora, dovoljnu da se suprotstavi JNA.»

Svoj prvi ručak sa Tuđmanom lzetbegović mi je povjerio u razgovoru dok smo pripremali koncept njegove knjige. Nisam znao da ga je Šalim Šabić povezao sa Tuđmanom prije nego je formirao SDA. Tu sam informaciju dao Globusu, a kasnije ju je, u intervjuu koji sam organizirao za Miljenka Jergovića, potvrdio sam lzetbegović. Tad mu je Tuđman nudio da bude lider HDZ-a za BiH, smatrajući Bošnjake Hrvatima, lzetbegović je tu ponudu odbio, što treba poslužiti kao krunski dokaz da nikad nije pristao na pregovore o podjeli Bosne. Jer da jeste, nešto od toga bi bilo objavljeno u mnogobrojnim (objavljenim) Tuđmanovim stenogramima.

Pričali su mi neki prijatelji Hrvati da je Tuđman tražio mišljenje o Izetbegoviću preko Hrvata koji ga poznaju. Tako je tražio od pokojnog fra Ferde Vlačića, fratra iz Duvna, koji je robijao sa Izetbegovićem u Foči, da mu napiše "njegov portret". Fra Ferdo je napisao "na nekoliko stranica" veoma pohvalna zapažanja o njemu kao čovjeku. Tuđman je pocijepao "fratrovo mišljenje" i bacio u koš.

Adil Mualim, jedna od najvećih arapskih knjižara, prijatelj je sa Muradom Hofmanom, muslimanom, konvertitom koji je objavio nekoliko knjiga iz islamistike. On mu je povjerio da je u Bundestagu dobio zadatak da iščita Izetbegovićeve knjige i da svoje mišljenje. Hofmanov stav je bio da se radi o "umjerenom muslimanu".

Pitao sam Harisa Silajdžića, kako zapadni političari gledaju na lzetbegovića, koji neće uzeti čašu šampanjca i nazdraviti na silnim konferencijama koje su se tada održavale po Evropi.

«Oni ga smatraju veoma prijatnim čovjekom. Vole sa njim ćaskati u pauzama. Ne vidim, bar javno, da ga ignoriraju.«

Naveo mi je primjer ponašanja Veljka Kadijevića i Miloševića, koji su dolazili sa crnim «rayban» naočalama, ponekad sa šeširom, pili viski i pušili kube», glumeći da tako pripadaju Zapadu.

258


 

»Smatraju ih međedima, kao i ja», smijao se Silajdžić.

«Ne misle o njemu kao mehkom čovjeku, iako ostavlja takav dojam.»

Njegov najimpresivniji dojam Izetbegovića je bio u razgovoru sa Lordom Karingtonom. Ovaj ga je ubjeđivao da odustane od priznanja BiH jer će ga pregaziti Srbi, a on ne vidi da se muslimani mogu suprotstaviti tako moćnoj armiji. Karington je to rekao iskreno i mislio je da se Izetbegović boji. No, Izetbegović je rekao:

«Borit ćemo se.»

Karington je prepričavao tu Izetbegovićevu hrabrost.

«Nikad više nisam vidio takvog Izetbegovića», šalio mi se Silajdžić.

»Pokazao je hrabrost kad je trebalo«, branio sam Izetbegovića.

«Trebao je takav ostati. Ja mislim da je s vremenom, zbog nečega, omekšao.»

«I ja sam napisao: 'Onaj Izetbegović je bio bolji'. Mislio sam na držanje na Sudu '83 .»

I kad na ovakav način razgovaramo Silajdžić i ja, više govorimo o svom nezadovoljstvu, nego što realno ocjenjujemo Izetbegovića. Ponekad sam Džemi znao reći kako bi mu trebalo razliti «strahu».

Ni on sam sa sobom ne bi bio zadovoljan da je naših godina. Jer, ovo je za Karića važno, koliko znam, "mladi Izetbegović" bio je fajter, prava prznica. Nimalo liberalan. U udruženju EI Hidaje, koje je vodio rahemetli Kasim Dobrača, okupljala se muslimanska mladež, odnosno sekcija MM-a. Najviše glavobolje rahmetli Dobrači zadavao je Izetbegović. Žustro i radikalno je diskutirao. Dobrača ga smirivao starateljski, čuvajući ga od dušmanluka koje se nadvilo nad muslimane. Ni sebe nije sačuvao i preživjet će najstrašnije muke u zatvoru. Navodno je sjekao vene da bi sebi kidisao. Takav vjernik da posegne za samoubistvom koje Svevišnji najstrože zabranjuje?! Po izlasku iz zatvora Dobrača se zatvara u biblioteku i gotovo ne progovara. Dolazili su, kako pričaju džematlije Careve džamije, helikopteri po njega iz Beograda, a on je ostao šutjeti u biblioteci. Napisao

259


 

je knjigu "Kloni se zla", zbog koje ga agilniji Mladi Muslimani kritiziraju. Oni traže borbu protiv zla, a ne uklanjanje.

U kinu «Tesla» desio se incident koji je izazvao mladi Izetbegović sa Azizom Šadrbegović. Prikazivao se, odmah po ratu, nekakav film koji je vrijeđao Muhammeda, s.a.v.s.. Njih dvoje su zalupali po stolicama i naveli publiku na isto, tako da se sala ispraznila.

Zbog svog vatrenog govora, dok je još postojao Narodni front, dakle kad još nisu svi bili komunisti, Alija i Aziza su držali vatrene govore u kojima su kritizirali komuniste. Ovaj govor, kako sam razumio, bio je jedan od povoda njihovom prvom hapšenju.

Sve što znam o Izetbegoviću, priznajem da bolje poznajem njegovu biografiju nego "njegovo mišljenje", govori da je veoma ponosan na svoju biografiju. Javno je tvrdio daje «sve u Božijim rukama« , dakle vjerovao je, a ne mislio, u Božije predodređenje. Ima nekih momenata koji ukazuju da ga je Sudbina vodila. Naprimjer, prilikom prvog hapšenja izbjegao je masovna hapšenja kad su strijeljana peterica lidera MM. Dok je on bio na robiji, na njegovo mjesto u organizaciji ušao je Halid Kajtaz, koji je ubijen.

«Da je Hasan Biber priznao da sam ga odmah po izlasku iz zatvora kontaktirao, vjerovatno bih ponovo bio osuđen i sa glavnom grupom. On me je poštedio«, tvrdio je Izetbegović.

Sa ubistvom Kajtaza ugasla je ova loza. Bio je posljedni muškarac u familiji.

Kao političar, Izetbegović nije mogao slobodno misliti, odnosno govoriti.

Često sam gutao riječi ogorčenja prema Tuđmanu.' Pisao sam mu neka pisma koja nisam objavio i suzdržavao se od žuči. Ali, reakcija na moju tešku riječ odrazila bi se na narod», objašnjavao mi je svoju ucijenjenost položajem koji obavlja.

Cijenu za svoje mišljenje ili pisanje kao političar prvi put je platio prilikom posjete Turskoj. «Na aerodromu su me dočekali novinari. Je li baš prvo novinarsko pitanje bilo

260


 

o mom mišljenju o Ataturku. Novinar je citirao ID. Odgovorio sam mu: Da je Ataturk danas živ, sigurno ne bi sve radio kako je radio, a ni ja danas ne bih napisao, šta sam napisao prije tridesetak godina.»

Kad mi je pričao ovu anegdotu, htio je iskazati više svoju diplomatsku domišljatost, nego pokazati da je promijenio mišljenje izneseno u ID. Ujedno je htio objasniti odgovornost za riječ kao političar. Da je bio pitan kao islamski teoretičar, sigurno ne bi morao davati takav odgovor.

Ovo je, meni poznat, njegov najveći stupanj pokajanja koje je izrazio zbog svog mišljenja. Poznato je da je posjetio mezar Ataturka i da je, opet, učinio, kompromis proučivši Fatihu, što inače nije protokol. Štampa je pisala kako samo on i Homeini nikad nisu htjeli posjetiti Ataturkov mezar. Još su dodavali kako je Izetbegović posjetio, po protokolu, Homeinijev mezar u Teheranu.

Moram rizikovati mjeru upotrebu privatnog razgovora sa Izetbegovićem u objašnjenju slijedeće tvrdnje: on ni za jotu nije promijenio svoje mišljenje o Zapadu, od onog kakvo iznosi u svojim tekstovima, i intervjuima, dakle o materijalizmu, komunizmu, kršćanstvu, demokratiji itd., ali je promijenio mišljenje o islamskom svijetu. To zaključujem na osnovu njegovog nevoljkog pristajanja da govori o ID. U njoj se, kao što je poznato, iznosi vizija ustrojstva islamskog društva, odnosno islamskog svijeta. Gotovo mi je bilo neugodno spomenuti ID pred njim. Uvijek bi zašutio i promijenio temu. Mogu li zaključiti, na osnovu toga, da bi volio da nije napisao ID?! Još sam u dilemi i nemam ništa opipljivo ni za ni protiv. U svakom slučaju, nije dobar znak njegovo opiranje razgovora o ID. Međutim, mislim da je imao iluzije o islamskom svijetu i da je bio veoma subjektivan prilikom iznošenja svojih vizija glede islamskog svijeta. On, zapravo, kad je pisao ID, nije uopće, ili je veoma slabo, poznavao islamski svijet. Hoću reći daje imao mnogo bolju sliku nego jeste stvarno stanje islamskog svijeta. U nekoj mjeri takvo njegovo mišljenje, ravno iluziji, koštalo je Bosnu. Njegovi govori u Kairu, pred grupom intelektualaca,

261


 

gdje je u desetak tačaka izrekao nedostatke islamskog svijeta, na način zašto su naši (muslimanski gradovi) prljaviji, a temelj islamske kulture je čistoća; zatim njegov govor u Teheranu, pred liderima islamskih zemalja, gdje je rekao da je islam bolji, ali da muslimani nisu bolji od drugih, oslikava kontinuitet njegovog "intelektualnog nerva" i temperamenta, hrabrosti i kritičnosti, ali ukazuje i na mjeru samokritičnosti. Pouzdano znam da mu je u dobroj mjeri teze za oba ova govora pisao Džemo, koji je skupa sa njim i putovao u Teheran, ali to je i njegovo mišljenje.

Prema tome, Izetbegovićevo mišljenje, ravno iluzijama, dok je bio MM, u komparaciji sa iskustvom islamskog svijeta, koje je doživio kao političar, može se korigirati. Mladi muslimani nikad nisu mogli sanjati da će se islamska revolucija desiti u Iranu. Za njih je Pakistan bio »islamska Amerika«. Nešto su se potajno nadali promjenama u Egiptu, zbog djelovanja njima slične orgnanizacije Muslimanska braća, i to je sve. Nisu voljeli Kraljevinu Saudijsku Arabiju. Da nije bilo srećne okolnosti da kralj Fahd, kao mladi plemić saudijske dinastije, bude skupa sa rahmetli Husejnom Dozom, u nekakvoj islamskoj asocijaciji za zaštitu džamija, kad su postali pravi prijatelji, teško bi Izetbegović uspostavio naj prijatelj skije odnose sa Rijadom. Pozivanjem na prijateljstvo sa Dozom zbližilo je Fahda i Izetbegovića, tako daje to, možda, bio prelomili i najvažniji politički moment za Bosnu. Arapski krugovi su sumnjičili Izetbegovića za sklonost ka Iranu, a za nekoliko miliona bosanskih muslimana nisu braća marila. Arabija i Jugoslavija nikad nisu imale diplomatske odnose. Takve okolnosti nisu davale nikakve šanse Izetbegoviću. Veza Amerike i Rijada spasila je Bosnu. Čuvena konferencija u Džedi 1992. ujedinila je islamski svijet, a sve zahvaljujući Bosni, odnosno Husejnu Dozi, prijatelju kralja Fahda iz mladosti.

«Fahd je zavolio Bosnu. Onako bolestan, gotovo nepokretan, obećao mi je da će posjetiti Sarajevo«, komentirao je jedan njihov susret Izetbegović. Na koncu njegov odabir bolnice nakon ovogodišnje bolesti, govori

262


 

sve. Fahdov dvor je bio ponosan na Izetbegovićevo povjerenje.

Ne znam, mogu samo analizirati po osnovu Izetbegovićevih putovanja i relacija, te nekih razgovora sa diplomatama, ali u telefonskim kontaktima kralja Fahda i Clintona više puta je spomenuto Izetbegovićevo ime. Ili princa Selmana i potpredsjenika SAD-a Ala Gora.

Vizije ili slike islamskog svijeta u ID nisu predviđale ovakav ishod i ovakvo Izetbegovićevo iskustvo.

Salih Behmen, kome posvećujem ovu knjigu, opisivao mi je ulogu Izetbegovića u organizaciji MM.

»Primijetili smo njegovu oštroumnost i inteligenciju i savjetovali smo mu da se posveti samo čitanju i pisanju. To mu je bio zadatak«, tvrdio je Salih.

Teško je reći da neko može postati mislilac po zadatku, ali se Izetbegović, nakon Esada Karađozovića i Emina Granova, smatrao najblistavijim umom unutar organizacije i svjesno su nade polagane u njega. Izetbegović je na dan dženaze Salihove, ljeto 90., napisao poruku koja je pročitana na predizbornom skupu u Zenici, kako je "danas umro jedan od najvećih među nama". Bio sam na Salihovoj dženazi i vidio Aliju u Šarića haremu. Tridesetak preživjelih članova MM klanjalo mu je dženazu.

Ako Karić griješi, iako svojim griješenjem želi afirmirati Izetbegovićevo mišljenje, onda griješi stoga što ne poznaje organizaciju Mladih Muslimana. Najveća grješka je usporedba aktualnog imidža organizacije MM, koja djeluje kao nekakvo muslimansko društvo, odnosno asocijacija građana. To je grupica preživjelih staraca koji, što se aktivnosti tiče, djeluju kao neženje u kojima čuče zamrznuti dječaci. Isto tako, i pored pet-šest knjiga koje su objavljene o MM, ne može se ništa bitno iz njih saznati o tom pokretu. 0 MM su pisali Šaćir Filandra i Zilhad Ključanin, Sead Trhulj, Munir Gavrankapetanović i Ešref Čampara. Udruženje MM je izdalo dvije knjige - o sebi -, a zanimljivija je knjiga o ženskom dijelu organizacije Munibe Spaho, kćerke čuvenog bošnjačkog intelektualca Sakiba Korkuta. Prva trojica su

263


 

pisala knjigu uoči osnivanja SDA i njihovi motivi su bili skribomansko ekskluzivistički. Posljednja dvojica su ispisala bolnu ispovijed o svojim mukama. Nema analitičkog, pa ni baš vjerodostojno faktografskog štiva o MM. U najboljoj želji da iskažu svoje ideale, patnje, teror i nasilje nad njima, svi pisci o MM su u drugi plan ostavili analitičko kritički diskurs rada i djelovanja svoje organizacije, a posebno ideja same oganizacije.

Do ušiju mi je došla jedna tragična anegdota, a nisam je provjeravao, koju je doživio Munirov sin Ismet, ljekar. On je kao dežurni na Klinici obišao jednog pacijenta koji je bio u šok-sobi. Pacijent je pogledao u natpis okačen na džepu.

«Jesi li ti Munirov sin?», pitao je bolesnik.

Ismet je čitao bolničku listu i vidio ime pacijenta. Taj bolesnik je, navodno, osakatio njegovog babu, koji je pola života proveo paraliziran zbog torture u zatvoru.

Bila istinita ili ne, ova anegdota je izvanredan primjer eha pisanja knjiga o MM. Što su tražili to su i dobili. Niko ne spori da su preživjeli sve one torture poznate od Sibira do Golog otoka.

Ali, ako kažem da to i nije bila baš neka moćna organizacija, te da nije ni imala nekakav, aman-zeman program, niti ideju vodilju, osim usađene vjere u islam, povrijedit ću sve žive MM. Međutim, oragnizacija koja je na šarpirografu štampala desetak brojeva novinice, ili bolje reći letka, objavila jedan ili dva zanimljiva teksta, kakav je tekst Emina Granova: Kako ćemo se boriti, te podržala dva tri sijela kao kongresa, nije nikako mogla polučiti neke značajnije društvene promjene. Sam program je, kako mi je-'" pričao Salih Behmen, nastao kao puka improvizacija. On je radio u pošti i do ruku mu je došao nekakav program slovenskog udruženja. Vidjevši kako se uopće pišu programi, on je to uzeo, kopirao i po njemu slagao članove i paragrafe.

Niko od MM ne priznaje svoje (nikave) grješke. Upinju se da pokazuju svoju hrabrost i odanost, a povrh svega moralnost. To i Karić dobro uočava. Ali, više od toga se

264


 

upinju da skriju sve svoje, eto baš moralne falinke, kako bi pred svijetom izgledali što blistaviji. 0 svojim nedostacima ne govore ni međusobno. Pridaju važnost nekim efemernim stvarima, poput problema pušenja itd. Njihov rad, a posebno njihova golgota interpretirana je na sklerotičan način i zato neće biti zanimljiva pokoljenjima, posebno neće uspjeti, kao ni do sada, niti inspirirati mlađe da idu njihovim putem. Zašto? Jer, kao i svi revolucionari, u ime principa i ideala, guše svoja realna životna iskustva. Čak mislim da su imali kompleks komunista, dokazujući da su u zatvorima bili veći heroji od njih.

Evo primjera.

Nakon dugog razgovora sa Salihom Behmenom, pričao mi je danima, pa i mjesecima, htio sam se malo našaliti sa njim. Sam je volio šalu.

«Ama, Salih, kad ste svi bili tako mladi, šta vam bi sa curama? Jesu li Vas čekale?«

Salih je bio doslovno šokiran pitanjem. Čak se zacrvenio od stida. Nisam ni znao da je postojalo i žensko odjeljenje MM, a, kako vidim, tu knjigu su posljednju izdali, niti sam mislio na to.

Prešutio je odgovor i ja sam bio veoma postiđen zbog pitanja.

Tako će mi kasnije ispričati najzanimljiviju priču koju sam objavio u knjizi Večernja kravata.

Pričao je o čovjeku kome je zaboravio ime, a zvali su ga Bojler.

»Spavali smo sa flašama punim vode, da bi ujutro bile tople za one koji se ođunupe i trebaju se kupati. Jedan krupan čovjek po nekoliko flaša stavljao je podaše. Onaj ko bi sanjao ujutro bi prvo zavirio njemu pod ćebe. Zato smo ga zvali Bojler.»

Smijao sam se.

«Taj čovjek je imao djevojku, čekala ga dok je došao iz zatvora, ali, nažalost, oni nemaju djece. Znaš, vješali su mu

265


 

cigle za možnje i uvlačili žicu u ud, tako da su ga doslovno osakatili da ne može imati djecu.»

Sledio sam se!!!

Koliko sam čuo, jedna istaknuta mlada muslimanka, sestra veoma uglednog člana MM, udala se za Srbina, njihova isljednika. To u MM-u kriju kao zmija noge.

Nema nikakve dvojbe da je osmogodišnje tamnovanje na tavanu Emina Granova, kojeg je majka zazidala uz dimnjak da ga ne bi uhapsili, a u kući su joj živjeli prisilno ubačeni podstanari, spada u sam vrh najjezovitijih slika koje smo mogli čitati u Pričama sa Kolime. Ali, Granovje bio, bar po pisanoj zaostavštini, uz Esada Karađozovića glavni ideolog organizacije. Trebalo bi komparirati njegove i Izetbegovićeve tekstove. Nema razlike u tezama, odnosno stavovima. Pa makar se strani politički analitičari trudili pronaći tu militantnu zajedničku crtu koju posjeduje tekst Kako ćemo se boriti od Granova.

Zapravo i ne postoji neko "mišljenje" Mladih muslimana. Postoji samo njihovo iskustvo. Radi se o jednoj generaciji muslimanskih dječaka patrijarhalnog odgoja i islamskog morala, dovoljno školovanih da su mogli iščitavati islamsko štivo, promišljati ga i, eventualno, agitirati za njega. Oni po svom odgoju i moralu, a ne po nekom ekstra filozofskom ili političkom mišljenju, nisu mogli prihvatiti ateizam i, kao takvi, sudarili su se sa surovom stvarnošću, što su platiti teškim životnim iskustvom. Da sam bio vršnjak Saliha Behmena, sigurno bih bio u njegovoj "trojki".

Ponavljam, da bi se shvatio Izetbegović, ili kako Karić voli reći, da bi se shvatilo, pa i smjestilo, njegovo mišljenje, mora se poći od spoznaje da on nikad nije mogao rahat, u miru i slobodi iznijeti svoje mišljenje. Prema tome, njegovo pravo ili istinsko mišljenje će ostati misterija. A sudit' mu je samo po onome stoje izgovorio i napisao.

Posrećilo mi se da budem sa njim u trenutku opuštenosti, kad je iskreno govorio šta misli. Predlažući mi

266


 

kako da pišemo njegovu knjigu «Sjećanja», koju je promovirao Karić, pitao me je:

«Kako ti pišeš tekst. Imaš li čitaoca pred sobom dok pišeš?»

Šutio sam.

«Zavisi šta pišem. Toliko sam pisao, da mi je to rutina. Novinarstvo i ne računam u neko pisanje. Kad pišem za novine, gledam u cifru honorara», našalio sam se. »Jednostavno, pišem tako da moram biti čitan. Moj tekst mora zvoniti, ili vrištati i dozivati čitaoca da ga čita.» Nisam stekao dojam da sam ga oduševio svojim motivom i inspiracijom za pisanjem.

«Kad ovo budemo pisali, zamisli pred sobom mladog muslimana, koji će ovdje, kao i tamo negdje u dalekom islamskom svijetu čitati knjigu*, savjetovao mi je. Zastao sam i zagledao se u njegovo lice. Mislim da sam u čudu smogao snage duže gledati u njegove umilne oči. Haman da sam ga htio zagrliti.

Naum mi je pao stih Melike Salihbegović Bosnavi: Leptir se razvije - baš iz one boje koju larva krije!

Zanemarit ću njegovu knjigu, u kojoj je i moj spisateljski udio zanemariv, ali ovo i ovakvo povjeravanje preda mnom, poput one Fidijine tehnike odbacivanja viška kamena i što ostane postane statua, isklesalo je pravi i najistinitiji profil Alije lzetbegovića. On je bio i ostao mladi musliman! Predanosti -tvoje ime je islam!

267

Dalje:
Boja povijesti - PORUKA