Boja povijesti

PROCES - 2.dio

 

 

Odbrana ostalih

Zatim su ostali optuženi davali odbranu, ali mnogo kompliciranije od Izetbegovića. Samo on nije bio u koliziji ni sa kim, nije mijenjao iskaz iz istrage, i nije teretio drugog. Drugi su se žalili na pritisak i tuču u istrazi, podvalu isljednika, istražnog sudije pa i tužiteljice koja je sa njima komunicirala tokom istrage a da se nije predstavila. Najviše su tukli Cengića, Živalja, Omera Behmena i Džemu. Omer, Haso i Huso preživjeli su pravu torturu. Omera i Hasu su

36


 

tukli palicama i šakama, a Huso je bio podvrgnut specijalnom iscrpljivanju. Gubio je svijest pa su ga polijevali vodom u istrazi. Puštali su ga kući pa vraćali, itd. To je put preko kojeg su željeli doći do Alije. Alija je bio pravnik, odlično je znao svoja prava, za razliku od drugih, i očito obrazovaniji i inteligentniji od bilo kojeg isljednika i svih njihovih asistenata. Što se Džeme tiče, on je javno rekao da ga je tukao Nazif Džubur, a prešutio je šamar Duška Zgonjanina u istrazi. Nakon nekoliko dana ispitivanja donesen mu je zapisnik po kojem bi on teško trebao teretiti Aliju i Hasana. On je odbio to potpisati jer je bio "filovan" konstrukcijama koje on nije rekao. Malo zatim je u sobu ušao Šef (!).«Neće da potpiše, Šefe», optužio gaje isljednik. «Hoćeš li potpisati?«, upitao ga je Zgonjanin. «Neću», odbrusio je Džemo. U tom trenutku nije znao da je rekao "neću" ministru policije. Ovaj je, štiteći svoj ugled ministra kod isljednika, kome se tako nešto ne smije reći, demonstrirao silu - silno ga je ošamario. Tad je Džemo dobio presudu. «Za ovo 'neću' dobit ćeš šest godina*, izjasnio se ministar. Taj dan je Džemo prebačen u zatvor. Sve je drugo bilo efemerno, kao i onih dodatnih šest mjeseci koje mu je Hadžić dodao na Zgonjaninovu presudu. Po odbrani Omera vidjelo se da su isljednici pretjerali u pritisku. Da li se radilo o njihovom nezajažljivom animozitetu prema ovakvoj vrsti muslimana ili ih je Omerov karakter motivirao, ne znam, ali Omer je pretrpio sav njihov gnjev. On je imao vrlo loš izražaj, nema ni frtalj Izetbegovićeve elokvencije, djelovao je kao da Aliju ni u putu nije sreo. A bio mu je desna ruka. Dok je Izetbegović imao hipnotičku elokvenciju u odbrani, Omer se spetljao u vlastite izjave kao pile u kučine. Te je vidio dvije verzije Deklaracije, te nije vidio, iako mu se jedan tekst učinio duljim. «Da to nije možda zbog rjeđeg proreda, Omere?», pomagao mu je izetbegović. «Na ovo pitanje ne smiješ odgovoriti«, proderao se sudija. Onda je Omer pao u komu. Kasnije je njegova supruga tvrdila da je bio pod drogama. Vjerujem da jeste. On je četrdeset godina vodio rat sa Udbom. Zato će dobiti najveću kaznu. Omer je bio bolestan

37


 

čovjek, Salih također, Mujki je bio "plućni bolesnik", Husu su boljele oči, Hasan je bio oslobođen služenja JNA zbog bolesnog srca. Zanimljivo je da će Hasan, koji je bio nesposoban služiti vojsku, kasnije biti ključni čovjek za formiranje Armije BiH pa i ministar odbrane. Hasan je počeo svoju odbranu bismillom i učenjem jedne dove na arapskom jeziku u kojoj je molio Allaha, dž.š., da pomogne nevine muslimane i slomi zulum nevjernika. Sudija se bio rasrdio kao ris. «Govori na srpskohrvatskom jeziku. Ovdje se ne govori arapski!«, podvikivao je na Hasana.

Zbog ovakvog nastupa, kojeg je jugoslavenska štampa obilato koristila da bi dokazala imidž "bosanskog pasdarana", a Hasina slika sa bradom i naočalama se stvarno uklapala u taj imidž, on je u svim časopisima islamskog svijeta bio tik uz Aliju. Sve tekstove koje sam vidio u arapskim časopisima pratila je jedna Hasanova slika. Ponekad Alijina, treće slike nije bilo. Jedan od komandanata odreda El-Mudžahid, Ebu Haris, na moje pitanje šta ga je dovelo da dođe boriti se u Bosnu i napusti studij medicine u Beču, odgovorio mi je: «Do ruku mi je došla brošura koju je napisao jedan naš brat o muslimanima u Bosni. Zadivili su me Vaš brat Gemaluddin i Ali-lzet. Ovdje sam da im pomognem u odbrani islama.« Mislim daje istaknuo Džemu da bi meni ugodio, jer je u toj brošuri bila Hasina, a ne Džemina slika. Ovo je dokaz da je islamski svijet Sarajevskim procesom otkrio muslimane u BiH.

Salih Behmen je bio najstariji i mogao je konkurirati Izetbegoviću. On je čak imao otmjenije držanje. Nevjerovatan dar za humor i apsolutna koncentracija ovog su čovjeka ostavili mirnim kao da je stvarno došao na Shakespeareovu predstavu u pozorište. Za ovog nastavnika iz Mostara ovo je bio piknik u odnosu kroz šta je prošao na suđenju prije nešto manje od četrdeset godina.

Ismet Kasumagić je imao najreferentniju biografiju. Bio je ekspert UN-a. Tvrdilo se da je imao plavi pasoš. Advokati su tipovali da bi on, medijski, mogao proces dići na veću međunarodnu političku ravan. Nakon odbrane ocijenili su

38


 

ga samo kao Izetbegovićeva istomišljenika. Ove reference je optužba ignorirala, a ni on ih nije posebno isticao.

Edhem Bičakčić je imao problem zbog svog dnevnika koji je pisao na putu u Teheran, inače se i on branio vrlo racionalno. Zbog tog dnevnika Đula je sjedila na klupi zajedno sa njim.

Mujki je više koristio sudnicu za iskazivanje svoje ciceronske nadarenosti pa je dao jednu vrlo neukusnu i uvredljivu izjavu: «Dovedite mi i crnog đavla, samo mi nemojte dovoditi hodže za svjedoke.* Budalaština (!), koja mu je mogla biti oproštena jer je u tom trenutku bio na optuženičkoj klupi. Inače, pokazao je vrlo hrabro držanje, bez imalo kompleksa prema komunistima. Mujkiju je to bila i ostala jedina permanentna vrlina.

Melika je nastupila najrevolucionarnije. Obračunala se sa Vukom Draškovićem, koji joj je oduzeo nacionalnost knjigom "Nož", a eto, njega nema na optuženičkoj klupi, zatim sa njenim kolegama piscima koji šute o ovome. Kasnije će Husein Tahmiščić od Udruženja pisaca tražiti da se Melika i Džemo izbace iz Udruženja, stoje i usvojeno, da bi zatražio doživotnu robiju za oboje. Prava je šteta što je optužba Meliku teretila za banalne inkriminacije, inače bi prema njenoj inteligenciji, elokvenciji i hrabrosti danas imali prave političke eseje u njenoj odbrani.

Džemo je svoje skoro bezazlene inkriminacije shvatao previše ozbiljno pa se trudio pobiti ih - je li sevdalinka najbolja poezija na svijetu i si. On će se, uz Đulu, doimati nejbezazlenijim u sudnici, sve dok nije napravio gaf sa jednom ceduljicom. Ja sam zbog slučaja koji sam opisao na početku bio odstranjen sa Suda. A i da me nisu otjerali, ne bih mogao stalno pratiti proces. Imao sam prečeg posla. Suđenje sam pratio putem jugoslavenskih medija i navečer slušao strane radiostanice - BBC i Deutsche VVelle. Naravno, bile su obavezne popodnevne sjedeljke sa advokatima u "Nacionalu", posredstvom kojih sam došao u kontakt sa stranim novinarima i aktivistima za zaštitu ljudskih prava. Jednom bradatom gospodinu sa lulom, predstavniku Amnesty Internationala iz Londona, policija nije dozvolila

39


 

ulazak u sudnicu. Zaboravio sam mu ime, al' ću tog gospodina još sretati, tako da ću postati član ove organizacije. Dvoje stranih novinara Peter Hadžiristić, dopisnik Observera, i Christina von Khol, dopisnica Spiegela, oboje akreditirani u Beogradu, napravili su dar-mar svojim tekstovima. Christina je bila starija gospođa, danas je vjerovatno starica, koja je više sličila profesorici latinskog jezika nego bilo kojoj novinarki koju sam upoznao u životu. Peter je bio četrdesetogodišnjak. Živio je u Beogradu i imao propao brak sa jednom Hrvaticom, sa kojom je imao sina Ivana. Tvrdio je da je njegovo porijeklo iz Sarajeva i da je ulica pored hotela "Evropa" dobila ime po njegovom jednom pretku koji je nakon Prvog svjetskog rata odselio u London. Peter je prvo prišao Sabini. Ona se plašila da je udbaški provokator. Sastali su se u parku pored "Sarajke". Pokazao joj je sve akreditacije, al' opet je bila sumnja na njega. Neopravdana, naravno. Njega su angažirali moji prijatelji Nusret i Mensura Muhamed, bračni par, koji su vodili IRNA-u u Beogradu. Oni se nisu htjeli pojavljivati na suđenju, da ne bi otežali položaj optuženih koji su putovali u Iran. Zato je Peter ilegalno pisao (i) za njih. Pomogao je Sabini da prevede optužnicu na engleski. Pretpostavljam da ju je distribuirao raznim međunarodnim organizacijama. Ja sam se sprijateljio sa Peterom u tolikoj mjeri da mi je dao ključ od svog stana, u kojem sam spavao kad god sam dolazio u Beograd. Uživao sam u neredu njegova stana. Tad nisam znao da ću se i ja baviti novinarstvom. Mislio sam da je to kultna profesija. Pošto sam sudio po Peterovom stanu, gdje je i stepenište bilo pretrpano snopovima novina, a nekamoli spavaća soba, takav rezon je bio ispravan. Nikad u Bosni nisam vidio takvu ni redakciju, a kamoli stan. Posljednji put mi se Peter javio za vrijeme Olimpijade. Pozvao me je da mi pročita tekst koji je tog dana objavio u Observeru. Razumio sam, na engleskom naravno, da je tekst počeo ovako: Dok nad Sarajevom padaju tihe pahuljice i cijeli grad blješti u svjetlu i dok njegovim ulicama šetaju bezbrižni građani i uživaju u prekrasnoj zimskoj idili, tako da im se cijeli svijet divi ljepoti njihova grada, u kojem će se održati 14. Zimske

40


 

olimpijske igre, dvanaestero nevinih ljudi čami u tamnicama itd. Ovo je parafraziranje po sjećanju. Navodim ovo kao primjer kolika je bila Peterova duša. Čuo sam da je teško obolio. Mislim da je umro. Pokoj mu duši i slava velikim novinarima od kakvih je Bosna i kasnije imala fajde.

Advokati disidenti

Zanimljivo je predstaviti i advokate. Prvo ću predstaviti dr. Rajka Danilovića. On je bio Crnogorac nastanjen u Beogradu. Pripadao je grupi Praxis i kao predavač na političkim naukama, mislim da je predavao nešto što ću formulirati kao sociologija političkih ideja. Bio je član Pokrajinskog komiteta, čini mi se. Inklinirao je liberalima Marka Nikezića i Latinke Perović, tako da je u Titovom obračunu sa praxisovcima i njega pomela metla. Pripadao je generaciji studenata prava sa Kostom Cavoskim i Nebojšom Popovim, koji su Slobodanu Miloševiću, svom mlađem kolegi, osigurali prvu lidersku partijsku funkciju. I kao disident izabrao je jedinu moguću profesiju - advokaturu. Od poznatih procesa branio je skupa sa dr. Srđom Popovićem hrvatske maspokovce, čini mi se Marka Veselicu. Srđa Popović je, kao što je poznato, kao advokat dobio godinu dana zatvora jer se "identificirao" sa optuženim maspokovcima.

Orhan Nevzati je Albanac, rođen u Prizrenu. Pričao mi je da mu je nana bila šejhana, a dedo historičar. Očito je poticao iz ugledne albansko-turske porodice. Političku karijeru je započeo kao omladinac i završio je kao član Pokrajinskog komiteta. Bio je član delegacije koja je pregovarala sa Mikom Tripalom i Savkom Dapčević. Ne znam mu krivicu kako je "zglajzao" sa 11. sprata zgrade SIV-a i sve sprat po sprat, iz kancelarije u kancelariju, spuštao se do prizemlja dok nije ostao bez posla. Orhana sam se sjetio kad je padao Ceausescu. Jednom je bio u delegaciji koja je posjetila Rumuniju. Na njegovom primjeru mi je objašnjavao piramidu komunističke diktature. Mislim da će Rajko i Orhan braniti Azema Vlasija.

41


 

Nikola Muslim. Zanimljivo prezime, zar ne? Rijetko sam sreo ljubaznijeg čovjeka u životu. Nemoguće je izbjeći prijateljstvo ovog dobronamjernog čovjeka. On u komunikaciji nudi čisto mlijeko ljubaznosti. Bio je suđen za ideje maspokreta. Trebao je biti obješen zbog pjesme Domovina gori. U kakvoj je on bio vezi sa ovom pjesmom, ne znam, jer nije pjesnik, ali zbog nje je robijao. Jednom me je odveo na Trebević u šetnju. Pitao me je da li bih ja bio političar. «Možda, al' ne ovakav kakve poznajem«, odgovorio sam mu. Bio je oduševljen sa mnom. Kasnije će u svojoj knjizi o Sarajevskom procesu napisati da je u meni prepoznao nove snage koje će se žestoko suprotstaviti komunistima. Tako nešto je napisao. Mislim da je pretjerao i da mi se htio odužiti za dobro prijateljstvo koje smo sklopili tokom suđenja.

Dakle, sa ovakvom strukturom advokata stekao sam prve političke časove. Saznao sam stotine anegdota, kojih će uskoro biti puna omladinska štampa, o nedodirljivim komunističkim liderima. Ne zvuči danas ubjedljivo, al1 za mene će ostati fascinantno to što sam dobio izvanredne portrete Bakalija, Miloševića, Šuvara, Đilasa, Tita, Ceausescua, Mikulića, Ćosića itd. Ti ljudi su bili iskreni prema meni i dali su prve grame političke kulture. Ali sam zbog njih dobio jednu neoprostivu zabludu - povjerovao sam da ćedemokratske slobode doći preko Beograda! Nisu mi oni to sugerirali, naravno. Oni su kao Beograđani demonstrirali slobodoumlje. Viđenje nivoa slobodoumnosti sarajevske i beogradske inteligencije mogao sam zadobiti uspoređujući Fahriju Karkina i Rajka Danilovića. Karkin nije loše branio Hasana, al' njegov intelektualni habitus u usporedbi sa Nevzatijem ili Danilovićem mene kao Bošnjaka je poražavao. Tu sam se zeznuo. Ni Danilović, ni Nevzati, ni Muslim nisu miljenici današnje vlasti. Muslim se bio priključio demokratskim promjenama u Hrvatskoj, pa je brzo ispao, Danilović nije mijenjao posao, a ni gledišta, dok je Nevzati, čujem, predložen za ombudsmena na Kosovu.

42


Silajdžićeve batine - Behmenova osveta?

lako sam već bio prepadnut nasmrt, Orhan se očinski | sikirao za mene, nisam vodio računa o pratnji udbaša. A bili su mi za petama; sjedili za drugim stolom dok ja pričam sa advokatima, dežurali noći u avliji ispred mog stana, trčali za mnom ulicom sa novinama u ruci, pratili me u džamiju dok sam klanjao. Jedan dan sam ostavio bijelu vindjaknu kod portira u Begovoj džamiji. Sjetio sam se izvaditi dokumenta i novac iz unutrašnjeg džepa. Kad sam se vratio, jakne nije bilo. Odnijeli su je udbaši. To je bila posljednja opomena. A pred džamijom sam se sastajao sa svjedocima i govorio im šta je problematično u njihovu iskazu. Imao sam jednu optužnicu kod sebe. Tako sam kod šadrvana pričao sa Nerminom Jašarević. Ona je rekla da uči zapisnik napamet, al' da će reći istinu. "Stvarno sam naučila napamet zapisnik i oni vjeruju da ću ga izdeklamovati. Al' ti poselami Hasu da ću ja reći istinu. 1 nek' mi poruči ako ga za šta moram vaditi.» Ispred Begove džamije rastao sam se sa Nusretom Čančarom koji je otišao u vojsku u Tuzlu i dogovorio da se vidi sa Seadom Seljupcem te da mu prenese da mu mogu pomoći oko onoga šta ne valja u iskazu. Tako me je Sead za nekoliko dana pozvao i mi smo se sastali u Medresi. Obećao je da će govoriti istinu, a to je značilo protiv optužbe.

Nisam se samo sa ovih dvoje svjedoka sastao, al' oni su bili ključni i najzanimljiviji u procesu. Rekao sam Karkinu da Hasi prenese Nermininu poruku. On je uzvratio da ju je Haso poselamio da govori samo istinu. Ovo mi je bila velika grješka. Tog dana kad je trebao svjedočiti Sead Seljubac, mislim daje bio dvadeseti po redu, bio sam "kao na iglama". Isto tako, polagao sam test kod Rajka. Samo je on znao da instruiram svjedoke. Seadovi prethodnici su svjedočili tuc-muc, pola udbašima, pola optuženima, bez hrabrih i radikalnih izjava u korist optuženih. Doduše, radilo se o starijim osobama. Među njima je svjedočio i Halid Čaušević, koji je dao negativnu recenziju za Alijinu knjigu Islam između Istoka i Zapada. Bio sam šokiran saznanjem da je on sin rahmetli velikog Džemaludina ČauŠevića. Onda sam se

43


 

razočarao u sve stare muslimane. Nisam bio fer. Trebao sam ih žaliti, jer im je strah od komunizma sišao u pete. Al' takva je mladost. Sa Seadom sam htio pokazati kako se mi ne bojimo komunista. Rajku sam obećao takvo ponašanje Seada. Tako je i bilo. Sead je promijenio iskaz. Branio je Hasana, Mujkija i Džemu. Svojim svjedočenjem najavio je debakl procesa. Advokati su me čekali u "Nacionalu". Oni su mi i saopćili Seadovo ponašanje. Rajku je prijao hladan vjetrić nakon vrućina u sudnici. Pio je Baverove aspirine zbog napada migrene. Mene je tapšao po leđima. Mislim da mi se iskreno divio u tim trenucima. Imao je i zašto! To danas, kad sam opametnio, ne bih smio raditi. Te noći sam bio grogi. Stomak me je bolio. Imao sam ogroman radijus kretanja. Osim kontakata sa svjedocima, morao sam putovati roditeljima u Ključ i informirati ih o suđenju, skupljao sam novac za advokate, narod mi je mnogo davao novca. Rajko se čudio da su muslimani tako solidarni. «Da neko nekome džaba da novac, neverovatno«, čudio bi se. Objašnjavao sam mu sadaku. Advokati su imali još jedno bitno iskustvo sa patnicima. Znali su im vratiti nadu. To su, te noći posebno, pokušali Orhan i Rajko. Govorili su mi da Džemo džaba sjedi u sudnici. «lzgleda kao janje. Miran i nevin. Samo ga mrzi Edina zbog ženine mahrame. Bojim se da ga ne isprovocira». Ništa me nije raspoložilo. Izgleda da sam imao predosjećaj. «I da ti Nermina bude kao Sead», prošaputao mi je Rajko. «Nadam se», rekao sam mu na odlasku. Došao sam kući kasno. Teta Bahra me je primijetila i ispričala mi da je Mirso pušio na prozoru i vidio nekoga kako stoji pored stuba u avliji. Pitao ga je šta radi tu u ta doba, a on mu je odgovorio da čeka neku pticu. Bahra se smijala, a ja sam znao ko bi mogao biti ptica. I kad me je ujutro oko sedam sati Bahra pozvala na telefon, znao sam ko me traži. Sišao sam do telefona. Veza je već bila prekinuta. Otišao sam u WC. Domalo, neko je kucao na vratima. Otvorio sam. «Ti si Nedžad?», pitao me je čovjek. «Da, ja sam», odgovorio sam. «Pođi sa nama». Bio sam u pidžami i otišao sam se obući. I tad su udbaši imali bijele "golfove". «Stare navike«, pomislim kad danas vidim parking

44


 

pred policijskom stanicom. Bijelim "golfom" sam odvezen niz Alifakovac. Sunce je tek bilo izišlo. Gledao sam kroz prozor. «Lijep dan», cinično je konstatirao Željko Kozina, moj budući isljednik. Drugi isljednik je bio moj imenjak. U vrijeme rata čitao sam da je Kozina bio jedan od šefova SIS-a u Hercegovini. Odvezen sam u zgradu Državne sigurnosti. Zadugo nisam znao zbog kojeg "grijeha" ću imati tarapanu. Igrali smo taktiku upoznavanja. Tek oko deset sati u sobu upada jedan udbaš i udara Željka objema šakama. «Ovo je bilo za deset!», podvriskivao je. «A Nermina?», pitao je ovaj. «Upravo je na sceni, i to će biti dvadeseti««, smijao se i trljao ruke. Ni od mene nisu krili zadovoljstvo. Tako sam iz te čestitke saznao da sam upao u makaze između Seada i Nermine. Malo zatim, prebačen sam u drugu sobu. Do tada sam imao neobaveznu komunikaciju sa isljednicima. Tek je sad Željko namrgođen krenuo na posao. «Na toj stolici ti je sjedio i brat», zlobno je provocirao. «Ti bi, prema onome što mi znamo, trebao dobiti najmanje dvije godine zatvora. Ako budeš pametan, kazna ti se može umanjiti; ako budeš blesav, može se i uvećati», upoznao me je Željko sa mojom situacijom. »Prijetio si svjedocima, lajao si da je tužiteljica zmija i krava. Obje radnje predstavljaju krivično djelo«, upoznao me je sa mojim pravima. Odmah sam priznao da poznajem Seada i Nerminu i da sam ih viđao. Negirao sam bilo kakvu prijetnju i psovku. Postavio sam odbranu da su svjedoci mene tražili, a da se ja nisam libio kazati šta piše u optužnici. Isljednicima se baš nije žurilo sa takvim pitanjima pa su me, by the way, priupitali šta je za mene islam, na šta sam odgovorio da ja islam vidim u tome što berem mrve dok jedem, klanjam i zahvaljujem se Bogu za zdravlje; na pitanje šta mislim o iračko-iranskom ratu, odgovorio sam da je to besmislen rat kao i svaki drugi. Dok sam bio pitan, Željko je nešto razmotavao. Okačio je na zid ogromni poster imama Homeinija. «Ko je ovo?», pitao je. Sav sam utrnuo. «Ne razabirem dobro, ali po obrvama prepoznajem Homeinija.« «Nikad nisi vidio njegovu sliku?!«, pitao je. «Nisam vidio takvu. Prepoznao sam ga sa televizije«, lagao sam. Zatim su počela pitanja kako sam došao do ovih

45


 

advokata. Sumnjali su u Hamdiju Čemerlića.Ja sam lagao da sam ih našao po telefonskom imeniku. Da ne duljim, bili smo uhapšeni Nusret Čančar i ja zbog Seada Seljupca. Mislim da su me Nusret i Nermina spasili zatvora. Da su oni poklekli, ja se ničim ne bih mogao odbraniti. To sam saznao kad su me kasno poslije ponoći pustili kući, i ja sam na Baščaršiji kupio Večernje novine u kojima je pisalo da je Seljubac na vlastiti zahtjev ponovo svjedočio i optužio mene za prijetnju. Spomenuo je i Čančara. Novine su spomenule i Nerminino svjedočenje. Nisu je hvalili i shvatio sam daje promijenila iskaz. Znajući da su me pustili kući da prespavam, da bi pratili moje eventualne aktivnosti koje će ih odvesti na "trag mog zločina", nisam se javljao advokatima. Sutra sam sam došao u Udbu. Glumio sam nevina i bezazlena dječaka koji nema pojma o politici. Uspio sam. Ne bih detaljizirao sitne udarce, prijetnje i maltretiranja, pa čak i šamaranja. Jednostavno, isljednike sam doživljavao kao uhranjene pitbule, svi su nosili zlatne ogrlice i narukvice, malu torbicu, "pederušu", u kojoj je pištolj, ali radilo se o klasičnim glupim dripcima. Moram izdvojiti Vladu, mog kerbera. Možda sam bio dobio kompleks od njega. Kad god bih vrludao u ponavljanju iskaza, Vlado bi, stojeći uza zid sa ostalom osmericom udbaša, kratko izgovorio: «Laže.» Da je znao koliko me zbunjuje, pošamarao bi Džubura i Rusmira, koji su me gađali predmetima sa stola, i preuzeo stvar u svoje ruke. Ovako, kliznuo sam im i svoju trodnevnu, bez prekida, istragu poentirao tako što sam pred osmericom udbaša ismijao Nazifa Džubura. Pošto sam u svakom od njih gledao pseću vrstu, zavisno od karaktera i izgleda, Džubura sam poredio sa malim kusastim ptičarem. On bi čučnuo pored moje stolice, imao sam dojam da stalno vrti repićem, i onako mali skevčio i režao odozdo na mene. Jednom me je upitao hoću li biti hodža? Rekao sam da ne znam. «Znaš li kulhuvallahu?», upitao je. «Znam», odgovorio sam. «Znam i ja. Čuj, Kulhuvallahu ehad...», proučio je. «Kad znaš kulhuvallah, hoćeš li ti biti hodža?», uzvratio sam protupitanjem. Svih osam udbaša koji su se bili načičkali u

46


 

kancelariju prasnulo je u smijeh i istrčalo napolje, držeći se za stomak. Džubur je skočio i, bijesan na mene, počeo psovati vjerske svetinje. Meni to i nije izgledalo baš toliko smiješno, al', eto, njima jest. Mislim da su se bili okupili da bi izvršili finalni pritisak na mene da priznam da sam poslao Čančara Seljupcu i da sam mu prijetio da promijeni iskaz, što sam ja odbijao priznati. Sa ovakvim mojim, sasvim slučajnim kontrapunktom sve je palo u vodu, i ja sam pušten. 0, kako me je boljela glava zbog promahe, nesanice i gladi! Čančar je bio vojnik i prošao je mnogo, mnogo gore od mene. Kad su ga hapsili, noću u spavaonici strgli su mu sahat sa ruke da bi ga rastavili u djeliće. On je bio jednu godinu u Kairu. Zbog toga su ga tretirali kao međunarodnog teroristu tipa Carlosa.

A najgore je prošao naš Sead Seljubac. Njega su, nakon što je prvi put svjedočio, pozitivno, na putu ka kući za Tuzlu presreli udbaši, kidnapirali ga u motel "Zlaću" i maltretirali dok nije prihvatio da će se ponovo pojaviti na suđenju i priznati da je pod mojim prijetnjama promijenio (policijski) iskaz. Njemu su u hotelskoj sobi namontirali lažni Dnevnik na kojem spikerica govori da će Seljubac biti uhapšen i dobiti pet godina zatvora zbog lažnog svjedočenja pred Sudom. Pošto mu je košulja bila krvava od tuče, a i sav se isjekao dok se brijao, udbaš će mu dati svoju košulju, obrijati ga i dovesti u sudnicu. Svoju ispovijest će naknadno objaviti u Valteru sa naslovom "Vuk samotnjak". Rešid Hafizović će, također, proći teška maltretiranja nakon što je porekao iskaz i svjedočio u korist optuženih. Naknadno je pozvan u vojsku i pretučen tako da mu je kući došla krvava potkošulja.

Izgleda da je Christini von Khol bilo dovoljno ovo vremena dok sam ja bio u hapsani da objavi tekst o Nermininom svjedočenju. Na naslovnoj strani Der Spiegela bio je naslov: Istina i samo istina. Christina je ocijenila da je proces pred skandalom i da ga policija želi spasiti optužujući i hapseći familije zbog prijetnji svjedocima. Jadna Mebrura Topalovac, koju su moji roditelji voljeli zato što bi nekad, dok čita vijesti, pregrnula šamijicu sa

47


 

isheklanim resicama preko ramena, čitala je komentar Dnevnika kako gospođa Von Khol već dugo krivo piše o stanju u Jugoslaviji i da ugrožava prijateljske odnose dviju zemalja. Taj Dnevnik su u hotelu gledali advokati kad sam bahnuo u hotelsku salu. Došao sam ih samo pozdraviti, jer sam žurio na autobusku stanicu. Roditelji su mi saznali za hapšenje i jako se brinuli. Boga mi, više od straha nego od umora, sve manje sam kontaktirao familije optuženih i advokate. Slušao sam strane radiostanice i izvještavao Timu. Tako je ona, osokoljena kritikama vanjske javnosti, pričala Džemi u sudnici -jednomje sudija dozvolio optuženima da tu u sudnici proćaskaju sa familijom - kako se svjetska javnost obrušila na Jugoslaviju zbog njih. Džemo će tu informaciju napisati na ceduljici da bi je pokazao Meliki. "Bacili smo Jugu na koljena", pisalo je. Policajac, koji im je puhao u vrat, pročitao je ceduljicu i Džemu će, kad je pošao u sobu, skinuti do gola. Naći će mu ceduljicu. Sutra je tužiteljica dan počela čitanjem ceduljice. Prekosutra je Slobodan S. Princip, novinar u Večernjim novinama, napisao da se do tog dana Dž. Latić doimao "nevinim kao janje" i da je tek tog dana pokazao "koliko je zatrovan mržnjom prema domovini". Tako je on "sam naspram sebe izvršio neprijateljsku propagandu". To je bio Džemo. Kakav je bio, takav i ostao. Sa jednom rečenicom izgovorenom na bezazlen način, oboji jedan proces. Ništa se više zanimljivo neće dešavati do presude. Bilo je još nekih smiješnih, odvratno smiješnih situacija sa svjedocima. Neke Hasine i Džemine kolege pokazale su se kukavicama. S vremenom im je oprošteno, al' su tad familije optuženih pljuvali na njih. Neko će pretući Adnana Silajdžića, jednog od Hasinih i Džeminih svjedoka, sedam godina kasnije. On će javno prozvati neke od optuženih, konkretno Omera Behmena, da stoje iza napada na njega. On je to smatrao osvetom. Nikad tako nešto nije dokazao, al' sumnjam daje to bila osveta iza koje bi stajao Behmen. Čak je to osuđenička strana smatrala nekom udbaškom osvetom i razračunom među njima. Ne znam daje i prema kome ispoljen revanšizam. Mislim da se Izetbegović i previše trudio da onemogući politički

48


 

revanšizam. Sigurno niko zbog toga nije izgubio posao niti funkciju, čak su neki obnašali veće funkcije u svojoj službi, poput Munira Alibabića, prema mnogima zloglasnog isljednika, ili u SDA-u, poput Seada Hodžića, sudije izvjestitelja (njihove presude) na Vrhovnom sudu. Edina Rešidović je advokat, šef istrage, Amir Salihagić je advokat, Rizah Hadžić je advokat. Njegova kancelarija je vlasništvo Islamske zajednice. Osim Halida Hadžiabdića, amidžića tadašnjeg reisa, profesora Medrese za kojeg se dokazalo da je bio agent Udbe, i Muhameda Dedića, udbaša dvojnika, ni najednom svjedoku nije ostala trajna anatema. Hadžiabdiću je jednom ostao notes na stolu zbornice u kojem je bilježio razgovore svojih kolega. Evo jedne paradigmatične anegdote. U proljeće 1995. reis je pozvao predsjednika Izetbegovića na sijelo u svoju rezidenciju. Sijelo nije imalo nikakav aktualni povod. Tek tako je predsjednik bio reisov gost, a ovaj je pozvao dvadesetak svojih prijatelja i bližih suradnika, među koje je spadala i moja malenkost. Bio sam tad pozvan i nikad više. Da bi se objasnila jedna situacija, ustanovljavao se datum i konstatirano je da je taj dan 24. mart. «Vidite slučajnosti. Na današnji dan bih izišao iz zatvora.» Prema prvoj presudi, Izetbegovićje bio osuđen na 14, a prema presudi Vrhovnog suda RBiH, na 12 godina, dok mu je Savezni sud smanjio kaznu na devet godina. Zbog toga mislim da je bilo pravilnije reći da je to bila dvanaestogodišnjica njegova hapšenja. Dok se Izetbegović toga javno prisjećao, do njega je sjedio Enes Karić, mislim da je još bio ministar za kulturu. Primijetio sam da je bilo nezgodnije osuđenima prisjećati se suđenja nego svjedocima. Jedan od svjedoka optužbe bio je i Karić. Tako da se nije više evociralo sjećanje na taj proces. Međutim, uskoro je došlo do raskola u SDA, i Karić ce biti na strani dr. Harisa Silajdžića. U jednim novinama objavio je fotografiju koju je te noći napravio Aziz Kadribegović, urednik Preporoda, kako sjedi između reisa i Predsjednika. Ovo pokazuje da on nema nimalo neprijatnosti zbog uloge svjedoka u procesu. Što se tiče svjedoka, istakao bih još jedan kuriozitet. Među njima su bili i dvojica Srba: Sreto

49


 

Tomašević, koji je svjedočio o Kasumagiću, i Stevan Tontić, koji je svjedočio o Džemi i Meliki. Oba su bila vrlo korektna. Za Stevu moram ispričati i slijedeće. On je jedini sarajevski intelektulac i pisac koji se direktno zauzeo za Džemu. Otišao je kod Hamdije Pozderca i zaplakao pred njim da učini nešto za Džemu. Ovaj mu je odgovorio da ne može ništa učiniti. Mislim da je to Stevo radio u dosluhu sa Abdulahom Sidranom, koji je, naprosto, bolovao za Džemom i Melikom. Jedno jutro, rano, prolazio sam Saračima. Na ćepenku je sjedio Sidran. Bojim se gibeta, al1 mislim da je bio pijan. Prepoznao me je i prišao. Dok me je tapšao po ramenima, plačno je govorio: «Moj Džemo, moj Džemo...» Tek u ratu pružila mi se prilika da se revanširam Stevi. Nažalost, ružna prilika. Augusta 1992. sreo sam ga u Ferhadiji. Bio je nujan i veoma deprimiran. Čuo sam da su ga "naši" odveli na kopanje rovova. Priznao mi je da je to istina. Nazvao sam Talijana (Mustafa Hajrulahović, op. prir.), čija je komanda bila na Ciglanama. «Odmah ću to riješiti sa tim budalama, Nedžade.»

Prema optužnici, krovna institucija pod kojom su se odvile inkriminirane radnje, a osim puta u Iran sve radnje su bile napisane ili izgovorene riječi, bila je IVZ. Većina svjedoka bili su imami, studenti Islamskog fakulteta, glavno mjesto aktivnosti inkriminiranih radnji bio je Tabački mesdžid na Baščaršiji, čak je Deklaracija većim dijelom objavljena u Takvimu, kalendaru IVZ-a, pod Izetbegovićevim pseudonimom L.S.B. Ovo su tri početna slova imena njegove djece. Neke inkriminacije su bile direktno vezane za Islamsku zajednicu, najčešće da je neko od optuženih negdje rekao da je vode "režimski ljudi". Tako je izgledalo da komunisti brane Islamsku zajednicu od njenih članova, deklariranih vjernika. Ipak, sumnjam da je iko u Islamskoj zajednici mirno spavao tih dana. Neki, njih većina, tugovali su i sikirali se zbog optuženih, drugi su se bojali za sebe, treći, koji su imali blisku suradnju sa komunistima, a bilo ih je i suradnika Udbe, poput H. Hadžiabdića, strepili su hoće li ih Udba žrtvovati i natjerati da na Sudu govore ono što su cinkarili tajno. Za to bi ih, kako se ispostavilo sa

50


 

Hadžiabdićem, stigla doživotna anatema. Mogu zamisliti život tog čovjeka danas kad nema Udbe?!

Jedini dio inkriminacija od kojih je Džemo oslobođen je onaj kojim se teretio da je propagirao na nastavi. Bili su pozvani neki učenici, pa i tadašnji direktor Medrese Ferhat Seta. Jedan od svjedoka, Džeminih učenika, bio je jedan od glavnih imama u džematu Fikreta Abdića. Ja to čitam udbaškom linijom. U vrijeme suđenja kontaktirao sam Setu da bi zadržao dio Džemine plaće za njegovu suprugu. Tad mi je Seta dao prijedlog da bi Islamska zajednica trebala platiti advokata za njega, Mujkija i Hasu, i ja sam obećao agitirati za to. Sve te informacije došle su do Džeme i on je, braneći se kako nije u sukobu sa IZ-om, pred sudom rekao da će mu IZ plaćati advokate. Zbog toga od tog posla neće biti ništa. Predsjednik Republičkog starješinstva IZ-a tada je bio dr. Ahmed Smajlović. On je bio najmarkantnija ličnost u IZ-i. Duboko u njegovoj sjeni je bio reis Naim Hadžiabdić. Dr. Smajlović je bio vrstan govornik. Bio je cijenjen kod muslimanskih masa kao vaiz. Neki tvrde da je bio jedan od najpopularnijih alima u cijelom islamskom svijetu. Govorio je na otvorenjima džamija i mevludima, što je bila jedna od tradicija masovnih okupljanja muslimana koja se nisu razlikovala od teferiča. Ispred novootvorene džamije namjestila bi se bina sa mikrofonom i velikim zvučnicima. Bina bi bila obavezno prekrivena bosanskim vunenim ćilimima. Smajlović je doktorirao na el-Azharu sa temom, da parafraziram, islam u očima zapadnih orijentalista. Pripadao je generaciji islamske uleme koja je nastala nakon talasa oslobodilačkih pokreta u islamskim zemljama koje su stekle svoju nezavisnost i oslobodile se zapadnih kršćanskih kolonijalista. Ta ulema je bila oštar kritičar odnosa Zapada prema islamu, dok je unutarmuslimanske odnose rijetko ili nikako tretirala. Takvi govori dr. Smajlovića su imponirali bosanskim muslimanima i politika ih je dugo tolerirala. Vjerovatno su njegovi govori koji su podržavali treći svijet (islamski i nesvrstani), a kritizirali zapadni kapitalistički, pa i kršćanski, jedno vrijeme imponirali komunistima. Sve do jednog govora na otvorenju džamije u Sljemenima kod

51


 

Novog Travnika, dr. Smajlović je plijenio mase tvrdnjom "da je islam poklonio Evropi renesansu i da je Evropi spas u islamu". Za takve svoje tvrdnje citirao je same evropske pisce i filozofe. Poslije tog govora dobio je prijekor Komisije za vjerske odnose. Za njega je govoreno da je bio prevodilac Titu i da ga je to "izvlačilo" dok je tako smjelo govorio.

Po pravdu kod Milanka Renovice

Kasnije će se pokazati da je rivalstvo u vrhu Islamske zajednice (svakako je konce povlačila Udba) bilo vrlo izraženo. Što se tiče Doktora, kako su prijatelji jednostavno zvali Ahmeda Smajlovića, njegova karijera, a, Boga mi, i život, završava se sa procesom '83. Od njega se tražila javna osuda "Alijine grupe", na šta nije pristao. Nastranu karijerističke žestoke borbe koje su vođene u Islamskoj zajednici i u kojima je bio i sam akter, dr. Smajlović je bio završio karijeru onog trenutka kad je reis Naim Hadziabdić dao intervju Borbi u kojem je, doslovno, osudio grupu muslimana, kvalificirajući "njihovu rabotu neprijateljskom". Doktor Smajlović se nije oglašavao. Prema iskazu njegove supruge Munira-hanume, na njega je vršio pritisak Rešad Musić, čuveni udbaš zadužen za Islamsku zajednicu. Zvao ga je telefonom i dolazio mu kući. Jednom mu je rekao da bi i on klao, samo što vješto krije nož u ruci. Je li im dr. Smajlović prkosio kad je u Ključu, na podne-namazu, u dupke punoj džamiji, primijetio moga babu u zadnjim safovima dok se molio osamljen i kaharan, i prišao mu? Upitao ga za zdravlje i potapšao po ramenima u znak podrške. Vjerujte, mnogi muslimani, pa i imami, nisu smjeli klanjati pored mog babe u džamiji. Nakon što je smijenjen sa svih funkcija u IZ-u, samo je bio profesor na FIN-u, često bi se sretali na Latinskoj ćupriji. On je tu negdje stanovao. Pričao mi je o poniženju koje mu je priređivao Milanko Renovica, kod kojeg je intervenirao za vraćanje pasoša. Doktoru su bili oduzeli pasoš, a to je prva ozbiljna poruka Udbe da je neko na njihovoj crnoj listi. Renovica je bio

52


 

poručio Doktoru da dođe na razgovor kod njega u kabinet. Pretpostavljam da je još bio predsjednik Predsjedništva BiH. Međutim, Doktor je, ponižen i uvrijeđen, čekao dva-tri sahata u holu bez poziva. Nikad ga nije primio. Pod takvim pritiskom i poniženjem on je i umro od infarkta. Ukopan je na Barama, a ne kod Begove džamije, gdje se inače ukopavaju veliki autoriteti muslimana.

Nekad sam, razmišljajući o Izetbegoviću kao karakteru, zaključio da je snažna osoba, jer je samo on uspio preživjeti, bez infarkta, suđenja i pritiske. Kako u mladosti, tako i u starosti. Hafiz Hadžimulić, imam Careve džamije, nazvao je to "ćafirskim lancima zuluma". On me je sreo na ulici i tješio. «Ne znam zašto je Allah, dž.š., odabrao baš njih da bi kušao ćafirski zulum. Allah trpi nevjerovanja, ali zulum ne trpi. Dođi mi u džamiju. Iskupit ćemo sedamdesetak mladića i proučiti salavate na murad. Salavati mogu raskinuti lance zuluma«. Otišao sam u Carevu džamiju. Iskupilo nas se četrdesetak. Ne znam koliko hiljada puta smo trebali proučiti salavate. Nismo završili. Hafiz je preuzeo na sebe da to dovrši sam. Mislim da smo učili jetmiš bin tevhid. Ovo je bio jedini aktivni vid otpora iz Islamske zajednice.

Presuda prije presude

Iako je bila sezona godišnjih odmora, štampa se prodavala kao halva. Volio bih danas vidjeti izvještaje o prodaji Oslobođenja i Večernjih novina u tim danima. Hudi muslimani su kući i na moru krišom čitali izvještaje sa suđenja. Evo nekih naslova: "Podrivali društveno uređenje" (Oslobođenje), "Cilj islamska republika" (Politika expres), "Protiv Allahovih neprijatelja" (Politika), "Četa mala, ali zatrovana" (Svijet), "Protiv Ustava u ime Kur'ana" (Start), "Deklaracija mraka i mržnje" (Oslobođenje), "Aveti prošlosti u terorističkom plastu" (Oslobođenje), "Bog u službi bratoubistva" (Svijet) itd. Sve ovo govorilo je o presudi prije presude.

53


 

Sa suđenja sam upamtio dvoje novinara: Nagorku Idrizović i Slobodana S. Principa. Zapamtio sam ostala imena pisaca tekstova kao sto su Fuad Muhić, Nijaz Duraković, Izudin Filipović, Bahrudin Bijedić, Zlatko Dizdarević, pa čak i danas umjereni novinar i publicist Hamza Bakšić. Fuad Muhić je pisao najpogubnije, jer je instalirao termin "etnički čista Bosna", "...što praktički znači zahtjev za etnički čistom Bosnom", bio je zaključak njegovih elaboracija nekih teza Islamske deklaracije. Tekst naslovljen "Duboki korijeni, opasni planovi", objavljen u Oslobođenju, upravo je završavao ovakvim zaključkom. Na zaprepaštenje optuženih i njihovih advokata, takva formulacija nije bila nigdje u optužnici. "Etnički čistu Bosnu niko od optuženih nije tražio, ID najmanje, ni etničku čistu ni etnički miješanu, ona nikakvu Bosnu ne spominje", pisat će Izetbegović u svojoj žalbi Saveznom sudu u Beogradu. Ovu Fumuovu (ovo mu je bio pezorativni nadimak) imputaciju proširit će Stane Dolanc, tadašnji savezni sekretar unutarnjih poslova, koji je u jednom televizijskom intervjuu rekao da su oni željeli "etnički čistu Bosnu i Kosovo". Obje ove imputacije su došle naknadno i indikativno je od koga i kad su došle. One sigurno mogu poslužiti za analizu historičarima koji se budu bavili uzrocima, nastankom, načinima i ciljevima rata u Jugoslaviji.

Da podvučem ove činjenice, konstrukciju "etničke čistoće" u Jugoslaviji izrekli su Fuad Muhić, oficijelni ideolog SK BiH, i šef policije Stane Dolanc. Sigurno niko od optuženih nikad nije ni čuo, a nekamoli izgovorio ovu konstrukciju. Što se tiče Fuada Muhića, on će, također, prvi u Jugoslaviji denuncirati Miloševića tekstom u Danasu naslovljenim "Jesu li na redu Muslimani?". On je prvi javno nazvao Miloševića fašistom. Kao što je poznato, Muhić je umro prilično misterioznim (samo)ubistvom. Mnogi još u njegovoj smrti vide ruku KOS-ove osvete. Nastranu spekulacije, ostat će činjenice da je Muhić kao najelokventniji i možda najveći apologet u Sarajevu bio izvanredno informiran intelektualac. Informacije sigurno nije dobivao nadahnućem, već od nekoga ko je "sve znao".

54


 

JKad se osnovala SDA, jedan od uglednih intelektualaca koji (je sjedio na mitingu u prvim redovima bio je i Muhić. Zna se jda je bio ponudio svoje usluge ovoj stranci. Mislim da je lova imputacija o "etničkoj čistoći" bila crta preko koje mu j nisu moglo preći lideri SDA.

Prema mojim naknadnim informacijama, za propagandu I i medije u ime Udbe bio je zadužen Munir Alibabić Munja. On je kao početnik u Udbi, nakon studija sociologije, I započeo svoj rad na osiguranju TV Sarajevo. Tu je upoznao mnoge novinare i od tada je bio, i ostao, u tim vodama. Munja je imao nos za novinarske talente. On će za rad u Udbi vrbovati neke glavne urednike današnjih novina koje se pišu u Sarajevu. Za razliku od Munje, koji je instruirao novinare, Bahrudin Bijedić se odvažio i napisati tekst. Gdje drugo nego u udbaškom Svijetu. "U pitanju je recidiv onih snaga koje su svoje nade i svoju sudbinu vezale za fašizam tipa Trećeg rajha", pisao je Buri. Ako su takva imena sa tako "otrovnim" tekstovima prije presude iščitala "rad i djelovanje neprijateljske grupe", koji bi to sudija, političar, intelektualac smio pomisliti drukčije? Neke mjesne zajednice potpisale su peticije da se osude na smrt, a neki obični čitači novina, komšije optuženih, uzvikivali su da ih treba objesiti.

Presuda

Bio je sunčan dan. Sarajevo se u njemu doimalo poput nevinog janjeta koje spava sklupčano na travnjaku pored Miljacke. Takvim ga je, po predanju, prvi put vidio Isa-beg Isaković, njegov osnivač, kad je bahnuo preko nekog brda sa njegove istočne strane. A Džemo će nakon ovog dana, 20. augusta, napisati pjesmu "Sarajevo, spržile te munje"; čini mi se daje meni posvećena.

Kao što sam već pisao, davno mi je zabranjeno primicanje sudnici i ja sam to poštovao. Bio sam u abdesthani kod Begove džamije kad je glasnik donio vijest o Džeminoj presudi. Zatražit ću oprost od čitalaca što sam čestonavodio svoje prisustvo u Begovoj džamiji, da se ne bi

55


 

stekao dojam da sam veliki musliman. Tad sam stalno boravio oko Begove džamije kao staništa i mjesta za sastanke. Nikad više (puta) nisam klanjao u Begovoj džamiji. Inače, čovjek u muci više moli Boga. Dakle, više sam izvikani musliman nego što stvarno jesam. Više grješnik nego svetac, i pun sam mahana i poroka. Al' eto, tu me je zatekla vijest o presudi. Poslije ikindije sjeo sam u tramvaj i otišao do Time. Nisam plakao. Osjetio sam vrućinu u sebi, tako da sam bio crven kao bulka kad sam stigao kod Time. Ona je plakala: «Eto vidi, moj Nedžade», uputila mi je prijekor za moj demagoški optimizam koji sam joj sve vrijeme prosipao. Ona je svih 28 dana, koliko je trajao proces, presjedila u sudnici. Bodrila Džemala i sebe. Danas joj je svaka nada bila ubijena. Džemo je dobio šest godina i šest mjeseci zatvora. Kazne ostalima bile su: Alija Izetbegović 14, Omer Behmen 15, Hasan Čengić 10, Ismet Kasumagić 10, Edhem Bičakčić 7, Husein Živalj 6, Salih Behmen 5, Mustafa Spahić 5, Melika Salihbegović 5, Derviš Đurđević 5 godina i Đula Bičakčić 6 mjeseci. Ukupno 90 godina robije. Preostalih 10 godina čekalo je Rušida Prgudu, koji je ležao na samrtničkoj postelji. Tek sam navečer u Dnevniku vidio, atmosferu u sudnici prilikom izricanja presude. Prilog je imao muzičku podlogu u ritmu lupanja željeznih vrata zatvorskih ćelija. Takav takt pratio je Timu dok je sa mahramom na glavi ulazila u sudnicu. Nju, odnosno njenu mahramu, kamera je fokusirala radi ambijenta. Nakon toga je Rizah Hadžić gordo i glupo tražio da se svi dignu i počeo "u ime naroda" nabrajati imena i brojke godina zatvora. Kako je koje ime izgovarao, kamerman je fokusirao njegovo lice. Izetbegović se držao prkosno uspravno. Gordo i ponosito je slušao presudu. Kad je kamera stala na Džemi, on je zaklonio lice desnom rukom. Obrazloženje presude je bilo njegova napomena da se "ovdje nije sudilo vjeri". Pročitanu presudu popratio je frenetičan aplauz u sudnici. Reklo bi se, prema dosadašnjoj publici na propusnice, da rođena familija aplaudira protiv svojih. Međutim, tog dana su udbaši doveli one aktiviste iz mjesnih zajednica koji su tražili smrtnu kaznu za njih. Jedna žena, muslimanka sa

56


 

Pala, priznala je jednoj poznanici da je dobila 50 hiljada dinara kao dnevnicu za taj dan.

Muzika i krv

Logički, Oslobođenju je preostalo da "zakuca" sa jednostavnim naslovom: "Neprijateljima 90 godina zatvora!" Očekivao sam da su gladne hijene nahranjene. Nema više ujedanja. Koga su ščepali - ščepali, gotovo je. Međutim, štampa je još najavila televizijsku emisiju o suđenju. Nacalio sam se pred televiziju. Voditelj je bio Nedim Lončarević, a gosti u studiju bili su dr. Nijaz Duraković i Ivan Cvitković, -komunistički specijalisti za vjeru. Studio je bio specijalno Sdizajniran, sa bijelim čaršafom u pozadini poprskanim sa jnekoliko kaplji krvi. To je bio jedan od temeljnih elemenata (dizajna i šehida Iranske revolucije. Lončarević je pozdravio (gledaoce, predstavio ugledne članove Centralnog komiteta, odnosno naučne suradnike Instituta za proučavanje nacionalnih odnosa CK SK BiH, zaželio im dobrodošlicu i kao uvod emisije pustio insert sa samog suđenja na dan čitanja presude. Muzika u taktu škripe i udaranja željeznih I vrata te aplauz odjekivali su sa ekrana. Nijo Duraković je bio izvanredno informiran i nadasve inspiriran. Objedinio je Muhićevu konstrukciju o "etnički čistoj Bosni" i Bijedićevu tvrdnju da je to "recidiv ideologije Trećeg rajha". Sve to je stavio u omiljene oblande komunističkog agitpropa "nacionalisti čko-kleronacionalističko-šovinističko--panislamističko" itd. itsl... Mislio sam da "kamen na kamenu" u gradu nije ostao na starom mjestu. Nijo je imao razloga za tako nadahnut govor. Ne jedan, već nekoliko razloga. Ja ću navesti samo jedan. Umjesto moga brata Džeme, na optuženičkoj klupi je trebao sjediti drug Nijo. Tako su tvrdili ozbiljni sarajevski intelektualci. Umjesto ove grupe, pred sud su trebali biti izvedeni Bošnjaci, profesori sa Filozofskog fakulteta: Dr. Muhsin Rizvić, akademik Muhamed Filipović, dr. Enes Duraković, zatim Nijaz Duraković itd. Neki do ovih profesora su privođeni u Udbu nakon hapšenja Izetbegovićeve grupe. Ovu grupu

57


 

sarajevskih profesora, prema tvrdnjama istih krugova, spasio je Hamdija Pozderac. Pročitao je da bi to mogao biti udar i na njega samog. 0 ovim informacijama i pretpostavkama nikad se javno nije polemiziralo, tako da je sve ostalo u domenu spekulacija.

Tragovi na stenogramu

Samo knjiga Bošnjačka politika u XX stoljeću, autora Šaćira Filandre, donosi neke informacije o stajalištu pojedinih političara u odnosu na Sarajevski proces. Filandra u svojoj knjizi razrađuje i citira stenogram sa sjednice Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, održane 8. 4. 1983. godine, koja je bila posvećena uhapšenoj grupi. Hapšenje se desilo samo 15 dana ranije. Iz stenograma sjednice vide se stajališta Hamdije Pozderca, Nijaza Durakovića, Raifa Dizdarevića itd. Oni su uz Duška Zgonjanina, ministra policije, bili najagilniji učesnici rasprave. Dok Filandra, trudeći se da zadrži objektivni analitičko-naučni diskurs u interpretaciji stenograma, "drži stranu" Hamdije Pozderca, dotle će Džemal u jednom tekstu u Ljiljanu, septembra 1998., izravno optužiti Raifa Dizdarevića kao poručioca njihova hapšenja. Osnovu svojim ovakvim tvrdnjama Džemal je našao u istom stenogramu spomenute sjednice komunističkih lidera. Isto tako, Filandra obznanjuje da je na istoj sjednici raspravljano o dr. Ahmedu Smajloviću. Dilema je bila da li ga priključiti ili izostaviti iz grupe. Na zauzimanje Pozderca, odnosno Nikole Stojanovića, prema Filandrinoj interpretaciji, Smajlović je pošteđen. Iz stenograma se vidi da su komunistički lideri "baratali" terminom "etnički čista Bosna". U polemici sa Džemom, Dizdarević će i mene potegnuti za jezik "kao bratsko pero". Nas dvojica ćemo doći do suda, gdje sam ja izgubio parnicu. Dobio sam tri mjeseca zatvora uvjetno. Doduše, zbog potpuno drugih "inkriminacija" klevete i uvrede druga Raifa. Ova presuda je sudbinski povezana sa ovim feljtonom. Povodom presude dao sam intervju Danima, u kojem sam, između ostalog, bio pitan i o

58


 

Procesu '83. Senad Pećanin, koji je vodio intervju sa mnom, zamolio me je da odgovore na pitanja o Procesu '83. izostavimo i da napišem feljton za Dane. Načelno sam bio pristao, ali sam "bio pod uvjetnom kaznom" i zarekao se da ću ostaviti novinarstvo. Kako sam pročitao u novinama, gospodin Carlos Westendorp me je amnestirao svojom Odlukom o "dekriminalizaciji člana klevete". Ovo je moj prvi tekst nakon što sam izgubio parnicu sa Dizdarevićem.

Ipak Dizdarevići?!

Postoje ovdje dva valjana razloga zbog kojih bi čitalac trebao posumnjati u moju objektivnost prema Dizdarevićima. Jedan je u tome što sam (vječito) Džemin brat, a drugi je što sam bio na sudu sa Dizdarevićem. Međutim, moram iznijeti još neke činjenice koje navode na trag da je klan Dizdarevića bio, bar, ažurniji oko montiranja procesa Izetbegovićevoj grupi.

Šef istrage Izetbegovićevoj grupi bio je Amir Salihagic, bliski rođak Dizdarevića. Dakle, Amir je bio (i) "deal" Zgonjanina i Raifa, koji su i, prema citiranom stenogramu, tražili najstrožije kazne. Po meni, ovo je ključni argument prema kojem se može zaključiti da je Proces '83. bio u "opisu zadataka" Dizdarevića klana u Bosni. Sa prezimenom Salihagic uvest ću još jednog čovjeka u feljton. Radi se o šejhu Halidu Salihagiću. Šejh Halid, rahmetullahi alejhi, bio je jedan od posljednjih velikih sufija u Sarajevu. Umro je tokom rata. On je, također, bio u srodstvu sa Dizdarevićima, naravno i sa Amirom. On je priča za sebe. Prema predajama njegovih murida i derviša, on je kao mlad čovjek bio u koncentracionom logoru u Njemačkoj. Na bunjištu logora našao je neku "knjižicu". "Knjižica" će biti sevapom da se vrati vjeri iz ateizma. Kao fakultetski obrazovan čovjek i preživjeli njemački zarobljenik, mogao je imati dobru karijeru. Tu je bila i rodbinska veza sa Dizdarevićima. Međutim, on će sve ponude komunista odbiti i ostati usamljeni čitač lbni Arebija, jednog od

59


 

najvećih sufijskih mislilaca. Čitao je filozofska djela na arapskom jeziku.

Za tadašnje bosanske (ne)prilike nije bilo podesnije i uvjerljivije osobe da bude uspoređena sa Homeinijem od njega. Tako da je i on mogao biti jedan od, možda i najubjedljivijih, optuženika. Prema informacijama koje sam dobio u vrijeme dok su osuđeni izdržavali kaznu u Zenici i Foči, Amir Salihagić je istraživao i svoga rođaka šejha Halida. Ne znam šta gaje spasilo hapšenja. Najvjerovatnije, srodstvo sa Dizdarevićima. Ne zbog simpatija, sigurno. Od nekih derviša čuo sam vrlo pogrdne riječi koje su Dizdarevići govorili o njemu. (Samo Ziju, koji mu je bio cimer u Beogradu, nikad nije čuo da psuje Boga.)Već zbog toga što bi eventualnim njegovim hapšenjem svoju porodicu ukaljali pred komunističkom javnošću. Javno su imali imidž kao jedna od rijetkih porodica koja se "tuto kompleto" dala u komuniste.

Sarajevu na emanet

Sa završetkom njihova suđenja prestale su vrućine moriti Sarajevo. Pale su kiše i grad je bilo pretrpan brdima lubenica. "Čim lubenice, eto zime", narodna poslovica smišljena u Sarajevu. «Joj, drastične razlike«, mogao sam uzviknuti. Kao da nisam ljeto proveo u ovom gradu. Jad, čemer, tuga, kukavičluk, strah i vrućina bili su sokaci grada kroz koji sam hodio cijelog proteklog ljeta. Hladna jutarnja rosa, puni kontejneri kora od lubenice, uspavan čopor pasa na greblju na Alifakovcu, smrad smoga od lošeg ćumura, šćućure ni i sjehuđeni golubovi poput muslimana, bila je slika Sarajeva kakvog pamtim od onog jutra (septembar 73.) kad nas je babo ostavio na Baščaršiji. «Eno jedinice«, poviknuo je dok smo stajali više Sebilja. «Eto, allahimanet«, poljubio me je u kosu. «Džemale, pazi na Nedžada», rekao je i šmugnuo preko ulice u tramvaj koji je već bio stao. Mi nismo prešli ulicu, niti trčali za njim, ostali smo skamenjeni sami sa golubovima i hamalima sa testericama obješenim o ramena. Tek sam na trenutak ugledao babino lice u

60


 

tramvaju. Jasno sam vidio suze i grč u Ademovoj jabučici. Podigao sam ruku i mahnuo mu. On se sakrio iza nekoga da ga ne vidim kako plače. Tramvaj je zvonio. Džemo me je potegao za rukav svog lanjskog zelenog džempera što mu ga je majka plela. Tako nas je same ostavio na Baščaršiji -Sarajevu na emanet. 0 tome sam tog ranog jutra razmišljao kad sam pošao prvi put Džemi u posjetu u Zenicu. «Eto ti tvoje Sarajevo, babo», mislio sam. Koliko smo samo ljubavi dali ovom gradu. U nekim pričama sam pisao kako je moj dedo mislio da put kible ide preko Sarajeva, Stambola i Meke. Babo je uvijek majci i sestrama kupovao minđuše i pršćenje sa Baščaršije. Nije stoje nakit, već stoje iz Saraj'va. Svaki put u povratku sa ljetnog ferija bih se obradovao njegovim korama od lubenice razbacanim po mahalama. I, evo kako mi vraća. Zašto su mi sestre tkale ćilime na bosanske ćenarove da bi platile moje i Džemine internate?! Jer internat za nas dvojicu je bio skuplji od babine plaće. «Sarajevu, haram ti bilo», čuo sam svoju majku koja ga je klela. Sa takvom gorčinom vozio sam se u "kecu" prema autobuskoj stanici. Kad sam prošao pored zgrade SUP-a, proučio sam suru "elemtere kejfe" i devet puta puhnuo na nju izgovarajući "tajren eba bilen". Tako se čini dova za prokletstvo, da bi ih snašla kazna poput ptica koje su iz zraka srušile Vojsku slonova koji su bili naumili srušiti Kabu. Hiljadu puta sam tako puhao na zatvore i "supove".

Tima me je čekala na autobuskoj stanici. Mučila se sa paketom. Pretrpala ga je pitama i suhim mesom. «Bože, hoće li sve primiti«, sikirala se. Ušli smo u autobus za Zenicu. Tamo je bio sproveden Džemo.

U vagonu za junce

0 svom sprovođenju za Zenicu Džemo je napisao pjesmu sa naslovom "Balada o medvjedici". Posvetio ju je Timi. On pjeva o lokomotivi koja svaku noć pisne dok on ide na počinak u ćeliju. U vagonu za junce su njega vozili. Kasnije mi je pričao doček u zatvoru. On, Omer, Huso i Haso su odvedeni u KP Dom "Novi život" u Zenici. A Alija,

61


 

Salih, Edhem, Mujki i Ismet u Foču. Melika je sprovedena u Gradišku, čini mi se. Nije korektno od mene što ne znam gdje je bio Derviš Đurđević; koliko se sjećam, jednom sam mu vidio familiju u čekaonici u Zenici. On je, inače, meni najmanje poznata osoba u ovom procesu. Zanimljiv je možda stoga što mu je brat radio kao kriminalni inspektor u Beogradu i daje izgubio posao. Na rukama su imali lance, a praćeni su policijom naoružanom mitraljezima. Isti takvi mitraljezi dočekali su ih na glavnom ulazu u zatvor. «Taj zatvor nije upamtio toliko oružja u rukama u jednom danu!», reći će mi jedan stražar koji je tad držao mitraljez. U hladnoj čekaonici čekali su moji roditelji. Dugo su me grlili. Malo su nadoknađivali, kroz mene, ljubav za Džemom, a više su mi bili zahvalni što sam hairli i toliko se trudim da ga spasim. Ušli smo na glavni ulaz. Zatim pretres i prekopavanje odjeće, bilesi i majku su pretresali, pa Timina svađa sa brkatim policajcem oko kilaže paketa: «Vi morate odvaditi deset kila. Dozvoljeno je 12 kilograma.* Tima se dvoumila šta je manje vrijedno u paketu da odvadi i usput se cjenkala. Odlično je prošla, jer je ugurala neku kilu više.

U sali, za jednim dugim stolom, sjedio je Džemo. Bio je obučen u zatvoreničku uniformu miš boje. Kosa mu je bila kratka i kuštrava kao da su ga misi izgrizli. Ruke prljave od neke crne masnoće. Poljupci i grljenje sa majkom i babom, zatim poljubac Time u ruku i čelo, i sa mnom pozdrav i zagrljaj. Sjedili smo na kraju stola. Do mene i Džeme sjedio je policajac. Zbog mene, Džemo je otvoreno upozorio: «Ovdje se sve snima, pazite šta govorite.« Policajac je bio zatečen i kao da ništa nije čuo. «Gdje radiš?», pitala ga je majka. «Ne mogu to reći», odgovorio je. «Je li ti teško?*, nastavila je. «Pa et..»., izbjegao je odgovor. Posjeta je trajala sahat. Pet minuta prije isteka policajac nas je upozorio. Imao je štopericu ispred sebe. «Ah, moj Džemale, ništa se nismo ispričali«, zaključi majka, iako je najviše pričala. Ustali smo. Majka i Džemal su se dugo ljubili. Zatim ga je babo zagrlio, držeći francuzicu sa dva prsta u ruci kojom ga je grlio preko ramena. Otkad je počeo ići po sudnicama i

62


 

zatvorima, skidao je kapu gdje je bila Titina slika. Pogledao sam na zid. Stvarno je na njemu visila Titina slika.

"Mi, familije osuđenih"

Ne znam kome je na um palo da se mi familije idemo žaliti političarima. Vjerovatno je svako od nas potajno tražio neku "vezu", ali javno smo nastupali zajedno zbog solidarnosti, a, Boga mi, i straha. Daje bio Tito živ, moj bi babo sigurno išao Titi u Beograd, kako je čuo da su mnogi išli. Čuo sam da je majka Saliha i Omera Behmena u onaj vakat išla Titi u Beograd, pa i Uglješi Daniloviću, tadašnjem šefu policije. Ko je tako razmišljao, sjetio se da i mi uputimo predstavku predsjedniku Predsjedništva SR BiH Milanku Renovici. Jedan dan smo dobili obavijest da će nas primiti Milanko. Iskupimo se pred zgradom Predsjedništva u zakazano vrijeme, kad stvarno nas zovu da uđemo u neku salu. Ušli smo i posjedalo nas desetak ucviljenih familija. Skoro tačno na vrijeme, na vrata je ušla gospođa Hajra Marjanović, koja je, navodno, zamjenjivala Milanka, koji je bio zauzet poslovima oko Olimpijade. Svašta smo joj se nagovorili. Najviše smo kukali na policiju i novine. Ja sam, prema kasnijim dojmovima, bio najžešći. Slabo se tog sastanka sjećam, al1 znam da sam pokazivao nake članke i karikature kao argument tvrdnjama da "neko mrzi islam i muslimane". Kako sam samo smio tako nešto lupiti?! Mladost ludost. Hajra će uskoro u pošti sresti Amilu Kasumagić, kćer Ismetovu, i reći joj da se ne brine. «Ono će biti dobro.» To je sve što smo dobili od Komisije za žalbe pri Predsjedništvu.

Ne znam tačno kad smo išli u Beograd, tražeći da nas primi Stane Dolanc. Njega smo odabrali kao šefa policije da se žalimo na Udbu. Ni nakon tri dana opsjedanja njegova kabineta i prijetnje štrajkom glađu pred ulazom u zgradu Saveznog SUP-a, nije nas primio. »Neće vas primiti«, govorio mi je moj Peter. «Ovaj proces je jedna bomba kojoj niko ne smije taknuti upaljač. Ako eksplodira, raznijet će cijeli sistem policije, a to je cement ove države.» Zato će nakon

63


 

naše neuspjele posjete Beogradu on dati intervju u kojem će osuđene optužiti i za ono što ih optužnica nije teretila. «Oni su željeli etnički čistu Bosnu i etnički čisto Kosovo«, ustvrdio je. To nam je bio odgovor.

Papa pruža ruku Homeiniju

Zagreb je na Sarajevski proces gledao mnogo pasivnije od Beograda. Osim advokata Muslina i Omanovića, koji su branili Izetbegovića i Živalja, ne znam za ozbiljniju reakciju tih krugova. Njihovi disidenti su šutjeli. Ovakvu ocjenu izričem jer Predraga Matvejevića smatram Bosancem, a ne Hrvatom. Matvejević je prvi uputio predstavku sudu u Sarajevu i tražio njihovo oslobađanje. Ovo pismo-predstavka je prošlo gotovo nezapaženo u javnosti, ali bilo je veoma snažna moralna podrška osuđenima. Tek ću od jednog prijatelja Hrvata dobiti poruku daje kardinal Kuharić voljan da nas primi. Mogao bih preko njega najaviti posjetu sa još nekoliko članova porodica osuđenih. Nisam odgovarao na poruku, jer su se porodice nekako nećkale ići kardinalu. Da li razočarane rezultatima dosadašnjih obijanja pragova, ili zbog procjene da se nema šta tražiti kod vjerskih institucija za pomoć u komunističkom sistemu, malo ih je bilo spremno ići sa mnom u Zagreb. Nekim poslom sam bio u Zagrebu i svratio sam Šefki Omerbašiću. Pitao sam ga šta misli o pozivu od kardinala. On je kao loš diplomata dao neki opći odgovor da se "nad njima vodi jedan džinovski sukob u kojem jedna takva posjeta ništa ne mora značiti". Tako me je odvratio od nakane da posjetimo kardinala Kuharica. Na ponovni upit prijatelja da li ćemo dolaziti u Zagreb, ja sam mu objasnio nećkanje ostalih. «Pa znate da bi se nakon toga Papa zauzeo za njih, jer želi pružiti ruku Homeiniju», nagovarao me je prijatelj. Nismo otišli kardinalu.

Zbog međunarodnog konteksta mogao bih ispričati još nekoliko detalja koji pokazuju političke razmjere koje je poprimio ovaj proces. Direktor IRNA-e u Beogradu ispričao mi je da je zbog odnosa Jugoslavije sa Iranom nakon

64


 

presude u Teheran putovao Nijaz Dizdarević, nekadašnji jugoslavenski ambasador u zemljama Srednjeg istoka. On je tvrdio da Izetbegovićeva gruparadi za CIA-u. Na moje zaprepaštenje da li su mu povjerovali, on se nasmijao i ispričao mi da je Hamdija Pozderac, koji je u ime KP Jugoslavije putovao u Bagdad i Damask, sestrinskoj Ba'as partiji tvrdio da je Izetbegovićeva grupa u dosluhu sa iranskom obavještajnom službom. Pozderac je putovao u Irak i Siriju, da bi ih pomirio nakon što je Sirija zatvorila irački naftovod koji teče preko njene teritorije, a nakon izbijanja rata između Irana i Iraka. Pakistan je najoštrije kritizirao Jugoslaviju zbog progona muslimana. Nije mi poznato da je neka zapadna vlada reagirala na njihovo suđenje. Osim nevladinih organizacija za ljudska prava i PEN-a, sa Zapada se niko nije oglašavao.

Crni kurban!

Ne znam ko od osuđenih nije kukao zbog tretmana u zatvoru. Problemi sa ishranom, teškim radom i fizičkim prijetnjama ugrožavali su njihovo zdravlje, pa i živote.

Zbog straha za njihove živote namijenio sam zaklati kurban. Kurban-bajram je bio pao ujesen, to je vrijeme dok su oni izašli iz karantina i upućeni u spavaonice. Grupa mojih prijatelja željela je poslati im pakete u zatvor. Bili smo formirali ilegalnu grupu za pomoć familijama osuđenih. Vođe grupe bili su Rašid i Enes, kao najstariji, zatim Hadžib, Vajkan, Mensur, Dževad i ja. Sakupljeni novac smo ujedinili i ja sam na savjet profesora Nijaza Sukrića kupio kurban. Hadžija Asim me posavjetovao da kurban mora biti crn, jer mi je prvi. Na Alifakovcu su bila tri crna kurbana. Jednog od ta tri, najboljeg, kupio sam za 730 hiljada dinara. Bio je to vlašićki ovan kojeg ljudska ruka do tog dana nije dotakla. Jedva smo ga doveli do Bahrina podruma. Nit' je jeo nit1 šta pio do sutradan, kad je hadžija Alibeg došao da ga zakolje. Nas četverica smo prišli da ga svežemo pa zakoljemo. Otvorili smo vrata, a on je, onako crn, poput vjetra prošao pored nas i skočio sa podzide na prvi krov kuće. Zatim se

65


 

vratio, skočio sa krova preko mene i pobjegao preko Bistričke pruge. Tek su ga u akšam, negdje na Sirokači, Harno i Hadžib našli u nekoj avliji. Baba, stara pobožna žena kojoj smo davali vitrovašće, čula je da je kurban pobjegao: «Bogme, težak mu murad (namjena)«, rekla je. »Kurban sve zna onog trenutka kad ga nanijetimo zaklati*. Ovaj crni, usplahireni kurban bio mi je simbol Džeminog stanja u zatvoru. Zato sam učio tekbire i dove, izgovarajući njihovih 11 imena. Zaklao sam kurban i podijelio ga na jedanaest jednakih dijelova. Aliji sam, kao vođi grupe, odsjekao dio od vrata.

Nedžade, ubit će me

Tad smo više strahovali za Aliju nego za Džemu. Ko bi na Džemu digao ruku!? Alija je bio smješten u sobu sa ubicama. Zbog toga se ozbiljno sumnjalo da Udba namjerava ubiti Izetbegovića. Preko nekog ludog ubice, naravno. Na to je u svojim predstavkama eksplicite ukazivala Sabina. Preko nje sam saznao da je "baba", kako ga je zvala Sabina, imao tajne posjete dvojice udbaša iz RSUP-a. Nije mi rekla koji su to udbaši, il' mi je rekla pa sam zaboravio. Sumnjam na neke, al' neću nagađati. Isljednici nemaju nikakvih razloga, niti ovlasti nakon presude posjećivati osuđenike. Zašto su to činili Izetbegovićevi isljednici? To je bilo opasno pitanje od kojeg smo strahovali. Neko od Izetbegovića može odgovoriti, da ja ne bih spekulirao o tome. Moje informacije su bile da su tražili neku nagodbu sa Izetbegovićem i da ju je on odbio. Sabina je još više strahovala za ubistvo svoga babe. U jednom intervjuu postavio sam pitanje Bakiru da li je neko htio ubiti njegovog oca u Foči? Odgovorio mi je da on nema takvih informacija. Međutim, Džemo ništa nije krio ni mistificirao. Jednom je poručio da samo ja dođem u posjetu. Znao sam da je neki belaj. Kad sam ga vidio u sali za posjete, sledio sam se. Oči su mu bile krvave od nesanice, kosa masna, ruke crne tako da se jasno vidjela prljavština ispod nokata. Samo što je sjeo na stolicu, rekao je: «Nedžade, mene će

66


 

ovdje ubiti!!!» Nije zaplakao, jer su gorčina i strah u njegovom grlu udavili suze. Policajac koji je sjedio tik do mene, tako da me je ponekad dirnuo koljenom, oštro gaje opomenuo. «Nema veze, ja ću red sve. Kaži Rajku da me posjeti«. «Je li te to neko jutros tukao?», upitao sam srdito. Bio sam spreman zgrabiti policajca da me je prekinuo u razgovoru. Tad se nisam bojao! «Ne, ovo sam došao iz smjene«, obrisao je suzu sa obraza. Ne znam koliko je trajala posjeta i kako smo se rastali. Odmah sam zvao Rajka da dođe i on je stvarno u roku dva-tri dana došao u Zenicu. Posjetio je Džemala, koji se bio oporavio.

Nije on tad bio pretučen pendrekom. Samo se uplašio namještaljke zbog koje je mogao dobiti samicu. On i Haso su radili na zloglasnoj Kuki u livnici. To je najteže radno mjesto .u zatvoru. Na temperaturi kod topionice morali su izvlačiti neke kalupe za čelične "bebe". Radno mjesto je takvo da je svuda promaha, a udiše se kvarcna prašina, koja se zbog nesnosnih vrućina lijepi po oznojenom tijelu. Poslije smjene se mora na kupanje u ledenu kupaonicu. Zimske temperature su bile ispod nule. Rezultat takvog rada je brza smrt za ljude krhke konstitucije, kakvi su bili i Džemo i Haso. Plus loša ishrana. I pored toga, nakon što su se prilikom odlaska u kupaonicu nešto dozviždavali u silnoj buci, neki cinkaroš ih je optužio da spremaju štrajk i pobunu u zatvoru. Ako bi tako nešto neki "rob bez duše" posvjedočio, bilo bi im suđeno u zatvoru, stoje rezultiralo i kaznom samice. Tad smo uspjeli razvaliti policijsku namještaljku, al' će Džemo još dugo raditi u livnici. Tada je obolio na plućima, zbog čega će biti prebačen u Foču. Prije odlaska u Foču još jedanput sam "letio" Džemi u posjetu. Sam sam išao samo kad je u opasnosti. Nakon stoje obavio posjetu Hasanu, njegov babo, hadži Halid-aga, nazvao me je. «Odmah sutra otiđi Džemi u zatvor. On ti je u kom i jer ga je neki bokser nokautirao!« «Ah, majko moja!», jauknuo sam. «Njega su stvarno naumili ubiti«. U osam sati ujutro došao sam na prijavnicu. »Tražim prijem kod upravnika zbog svoga brata Džemala«, rekao sam. Otišao sam u čekaonicu. Do mene je došao Džemin vaspitač. Moj

67


BOJA POVtJESTI

imenjak. «Šta ćeš, sve je ovo kismet», tješio me je. Bio je ljigavo usrdan, a ja sam mu odbrusio da me on ne zanima već hoću do upravnika. «Štrajkovat ću pred ulazom dok god me on ne primi». Sjeo sam ispred glavnog ulaza. Sjedio sam sve do podne, kad mi je prišao policajac. »Pođite za mnom kod upravnika*, naredio mi je. Upravnik zatvora bio je Fadil Lipničević. Uvjeravao me je da je Džemo dobro, da ga je udario neki "neodgovorni" zatvorenik, da će oni kazniti izgrednika i da će sve biti uredu. Zamolio me je da odustanem od posjete pa da će mi drugi put dati sahat duže itd. »Koristim priliku da Vas zamolim još neke stvari. Raspitivao sam se u SIV-u za njihova prava. Oni ne moraju jesti mast i svinjetinu, imaju pravo na dijetalnu hranu. Zatim imaju pravo na Kur'an, a Vi im sve uskraćujete«. On se tad izderao na mene: «Pa on je ovdje u Kazneno-popravnom domu!!! Nije kod kuće! Kako ću mu ja dati Kur'an, koji gaje doveo ovdje?!», derao se. Iza pojasa sam mu na sto bacio Krivični zakon SFRJ. «Tako ovdje ne piše, gospodine«, odgovorio sam. «Molim Vas da mi danas dozvolite vanrednu posjetu, na koju imam pravo. Ja moram vidjeti brata, inače će mi roditelji svisnuti ako čuju da je pretučen«. «Dat ću vam deset minuta. Da ste bili ljubazniji, dobili biste sat«. Još sam dugo čekao dok su Džemu doveli. Imao je modricu pod okom. Začudo, on je mene tješio. «Ne sikiraj se. Nije ozbiljno«. Iznenadio me je. «To je jedan zenički Rom, bokser. Nagovoren je da me udari, a kažu da će mu suditi«. Srećom, nekim ljekarskim vezama, koje su se desile iz milosti, Džemo je prebačen u Foču. Bokser koji je udario Džemu nikad nije izišao iz zatvora. Izvršio je samoubistvo. Tako su završavali oni koji su radili prljave zadatke u zatvoru pod policijskom ucjenom. Lipničević je kao penzionirani policajac bio kandidat za načelnika MUP-a u Zenici. Kad sam sve ovo ispričao na jednoj tribini pred Fuadom Džidićem, predsjednikom SDA Zenica, u sali je bio Lipničević, on je odustao od kandidature. Nakon godinu vidio sam njegovo ime na smrtovnici. Osmrtnica je bila plava sa petokrakom. Jedna od rijetkih među desecima

68


 

zelenih sa polumjesecom i zvijezdom. Tih dana su bili žestoki sukobi u dolini Lašve.

Samo je još Melika imala dramatičnije robijaške dane. Ona je još u CZ-u Sarajevo bila počela štrajk glađu, da bi u Foči, nakon prebacivanja iz Gradiške, štrajkom glađu izborila daje odvezu na liječenje u Koševsku kliniku, odakle je puštena kući prije isteka oficijelne kazne. Tad sam kao vojnik u JNA bio došao na dopust i posjetio sam Meliku. Bila je poluparalizirana osoba. Pričala je o tučama zatvorenika, gladi, raznom šikaniranju i maltretiranju. To samo ona zna ispričati.

Vrhovni i Savezni sud smanjuju kazne

Sigurno da je bilo neke fajde od pritiska javnosti, što znači od aktivnosti nas "familija osuđenih". Vrhovni sud će ublažiti kazne. Imali smo nekih problema sa dolaskom optuženih u Sarajevo. Kao da im se smjeralo suditi po zatvorima. Opet su bile propusnice, ovaj put samo jedno iz familije moglo je pratiti suđenje. Bilo je mnogo više interesenata. Ne, nisu se to muslimani probudili. To su bili učenici Medrese i studenti FIN-a, koji su na ljetošnjem suđenju bili na feriju. Grupice mladića na Skenderija mostu stvarno su se doimali kao rastjerani demonstranti. Kad su naišle marice u kojima su bili osuđeni, neki su povikali: «Eno Alije! Eno Hase! Eno Džeme!» E Vlado je stvarno pretjerao u ažurnosti. Pritrčao je mom mlađem bratu Muzaferu i udario ga nogom u cjevanicu. Psovkom ga je otjerao. Od Vrhovnog suda bilo je neke fajde. Kazne su svima nešto ublažene. Džemal je bio zadovoljan, smanjena mu je kazna na četiri godine. Bio mi je veoma zahvalan kad smo se vidjeli na posjeti. Vjerovao je da se to nekako i može izdržati a da čovjek ne poludi. Na Okružnom sudu Omer Behmen je imao najveću kaznu, dok je Vrhovni sud dao Izetbegoviću 12, a Behmenu 11 godina. Usput da navedem konačne presude sa Saveznog suda u Beogradu, koje su donesene 31. 10. 1985. godine: A. Izetbegović je osuđen na devet godina, 0. Behmen osam, I. Kasumagić sedam, Dž. Latić tri i po, E.

69


 

Bičakčić tri, H. Živalj dvije. Melika se već štrajkom glađu izborila za slobodu. Ne sjećam se Dervišove presude.

Osmijeh Olimpijade

Sarajevske Zimske olimpijske igre unijele su mnogo optimizma u narod. Jugoslavija je dobila velike komplimente. Sarajevo je bilo u fokusu. 1 komunisti su, uživajući u samozadovoljstvu zbog komplimenata za organizaciju, zgodno nabacili osmijeh na lice, kojeg nije bilo od smrti njihova vođe Josipa Broza. Bio sam odsutan nekoliko dana iz grada i moja teta Bahra mi je referirala stanje: «Zvali su te nekakvi stranci, a nekakvi su dolazili i ostavili ti broj telefona da se javiš». Uzeo sam papirić. Željko Kozina, moj isljednik, ostavio je broj telefona. Nisam dugo razmišljao. Čim je Bahra naložila vatru i napustila sobu, ja sam papirić bacio u vatru. Nikad više nisam bio pozvan u Udbu. Drugi telefonski poziv bio je od mog Petera.

Je li se u toj godini pojavio dr. Đorđe Marjanovic, pravni ekspert iz Skoplja, ne znam. On je bio jedan od prvih zagovarača ukidanja verbalnog delikta u Jugoslaviji. Onda se sve češće počinju oglašavati neki beogradski krugovi "na fonu rasprava o ljudskim pravima". Sve slobodnije i sve češće će štampa pisati o tim temama. Mi "familije osuđenih" poslali smo optužnicu i presude na sve strane. Tako i gospodinu Marjanoviću.

Najozbiljnija očekivanja su bila od dr. Ljube Bavcona, slovenskog eksperta za krivično pravo. Mislim daje on bio i jedan od pisaca KZ SFRJ. Kod njega smo otišli Azijada Kasumagić i ja. Predali smo mu cjelokupne sudske spise sa procesa. Orhan Nevzati je stenogramski pisao i zapisnik sa suđenja.

Osim, dakle, ove dvojice pravnih eksperata, dr. Marjanovića i dr. Bavcona, te dr. Matvejevića, nigdje niko ni po uhu da se počeše za njih. Laste hrvatskog proljeća bile su potpuno umukle. Sarajevo je stvarno bilo "tamni vilajet", al' samo za sebe. U njemu nikad niko ni za koga javno nije digao glas. Sa nekoliko strana sarajevskoj inteligenciji je

70


 

bacana rukavica. Esad Ćimić je bio napisao denuncijantsku knjigu "Politika kao sudbina", Vuk Drašković je objavio "Nož", Vojislav Lubarda "Noć nema svjedoka", a Udba je imala svoje pisce - u Dervišu Sušicu kroz "Parergon" i Miroslavu Jančiću kroz knjigu "Kako sam izdao nacionalnu stvar i zašto". Osim Tunje, koji je po svakom osnovu bio na živoj žeravici, svi drugi su nijemo šutjeli.

Konstrukcijom da su "optuženi željeli islamsku državu od Slavonskog Broda do Teherana", što je pisao Start, potvrđena je bila spekulacija o tzv. "zelenoj transferzali", za staje optuživana sarajevska inteligencija. Bio sam ozlojeđen kukavičlukom sarajevske inteligencije. Ni do danas nisam promijenio mišljenje. Samo će jedna srednja generacija novinara kroz Naše dane osvjetlati obraz u skorim demokratskim promjenama. Prvi muški politički probosanski stav pročitat ću u Našim danima iz pera Fahrudina Đape sa naslovom "I Bosna se može otcijepiti". Sarajevo i danas u prosjačkom položaju vapi za muževnom inteligencijom. Po izlasku na slobodu, Džemo je dao intervju Književnoj reci (intervjuirao ga je pokojni Srebrov), zatim Našim danima (intervjuirali su ga Tihomir Loza i Midhat Ajanović), te je jednom gostovao na Omladinskom radiju (intervjuirao gaje Senad Pećanin). Izetbegovićje svoj prvi intervju po izlasku iz zatvora dao Delu (intervjuirala ga je Nadežda Gaće), da bi taj intervju prenio Valter, kojeg je uređivao Goran Todorović. Veza sa Valterom bio je Jasmin Duraković. Avet inkriminacija iz optužnice oživjet će samo Senad Avdić jednim tekstom u Večernjim novinama, objavljenim dan uoči predizborne šutnje prvih višestranačkih izbora. On je u naslovu teksta tvrdio da je Izetbegović bio ideolog Handžar divizije. Avdić je i ranije u Šuvarevim novinama napadao Džemu kao osuđenika.

Karte za Beograd

Takav ambijent je nas "familije osuđenih" nagnao da damo grdne pare za vozne i avionske karte na relaciji Sarajevo - Beograd. Prirodno, naši saveznici su bili

71


 

komunistički disidenti bez obzira na naciju i političku ideologiju. Najhitniji razlog za nas familije, jedine analitičare optužnice, da se okrenemo Beogradu bio je u tome stoje samo sporadično u inkriminacijama spominjana "ugroženost Muslimana od Hrvata". Inkriminacije su bile takve da su samo optuživale Srbe, i mi smo trebali tražiti podršku upravo od Srba. Ispravno ili ne, tako smo mislili. U tom kontekstu se vraćam udbaškoj podvali da lzetbegovića slikaju sa ustaškim novinama. Dakle, Udba je htjela "po svaku cijenu" da uhapšene, ili ideologiju uhapšenih, baci u naručje ustaštva, a suprotstavi Srbima. Ako bi ikad ikome analitičaru na um palo, a neki su već ustvrdili da je te godine tajna srpska policija izvršila inventuru stanja kod Bošnjaka kako bi se spremila za ono šta je uradila '92, navest ću iskaz jednog Bošnjaka koji se tajno i sasvim slučajno sastao sa Ratkom Mladićem nekoliko mjeseci prije pada Srebrenice. Mladić je prijetio: «Ako tvoj Alija ne odustane od pravljenja ustaške države do Drine...» Dalje, navest ću kasnije tvrdnje nekih oficira KOS-a koji su završili Akademiju u Pančevu. Osnovna ideja vodilja borbe protiv neprijatelja Jugoslavije i komunizma uvijek je polazila od opasnosti "saveza Vatikana i Arabije" protiv komunističkog lagera.

Sa ovom natuknicom ne plediram amnestirati naše postupke i kontakte sa ljudima koji će se u ratu na BiH pokazati kao fašisti, jer bih ja tada pomoć tražio i od crnog đavla, već skrećem pažnju na moguće "rane radove" srbijanskih kasapina. Tako sam, tražeći izdavača za zbirku Džemine poezije (bilo je dosta pjesama koje je napisao u zatvoru), kontaktirao Gojka Dogu, koji je zbog knjige "Vunina vremena" bio osuđen i, pod pritiskom intelektualaca, pušten iz zatvora. Najčešće smo se sastajali u restoranu "Sunce". Već sam bio upoznao glavne beogradske kafane. Dok sam sjedio sa Dogom, iza naših leđa je sjedila srpska intelektualna elita, od Ljube Tadića pa do Perišića, mladog urednika Književne reci. Tu sam trebao sresti Dobricu Cosića, autora mog prvog pročitanog romana u životu - Daleko je sunce. To sam pričao Dogi. On se nije

72


 

pojavio. Tada nije pokazivao interes za Sarajevski proces i ja nisam od njega ni očekivao zauzimanje. Rajko mi je pričao da je Ćosića u sukobu sa Titom od robije spasio patrijarh German, koji mu je bio blizak rod. Nadimak "Crveni patrijarh" nosila su podjednako obojica. Taj Rajko je sve znao! Samo se Dogo sa Matijom Beckovicem bio založio za štampanje Džemine knjige. Dali su "lepe" kritike, ali knjigu nisu štampali. U svakom slučaju, ušao sam u tadašnju "srpsku avangardu". Kad sam se sa Lazarom Stojanovićem pojavio na suđenju "beogradskoj šestorki", pozdravio sam se sa više pisaca nego što sam ih mogao nabrojati u Sarajevu. Lazar je tada radio u IRNA-i, a imao je imidž disidenta i osuđenika zbog jednog filma o "šezdeset osmoj". Pitali su me što sam došao na suđenje. Odgovorio sam: «lz solidarnosti)). Danas se sjećam Milovana Đilasa u prvom redu sudnice, a pamtim samo Pavluška Imširovića, za kojeg se pričalo da je porijeklom musliman. Glavna zvijezda procesa nisu bili optuženi poluanonimni intelektualci, već Petra Kelli, lider njemačkih zelenih, koja je došla protestirati zbog njihova suđenja. Uzeo sam jednu naljepnicu od nje. U kafani gdje su advokati pravili pauzu upoznao sam Vladimira Seksa. Uživao je veliki ugled među srpskim advokatima. Tretirali su ga kao disidenta koji je odrobijao nekoliko godina u Osijeku. Imao je žutu bradu. Mučio ga je čir pa je ispoljavao mrzovoljnost u razgovoru. Sa njim je bio već moj stari poznanik sa bradom i lulom, gospodin iz Amnesty Internationala. Na Šeksovu sugestiju dao sam ličnu kartu i učlanio se u ovu organizaciju sa predstavništvom u Londonu.

t

Demokratija kasni 300 godina

Ta beogradska grupa u početku je imala 16 članova, zatim se svela na šest, a mediji su je dovodili u vezu sa Vojislavom Šešeljem, koji će biti uhapšen u vozu. Osnova za njegovo hapšenje bio je nekakav tekst sa naslovom "Šta nam je činiti". Njemu će biti suđeno u Sarajevu. Kaznu je izdržavao u Zenici. Znam da su ga tukli u zatvoru, jer je bio

73


 

prvi zatvorenik koji je odbio raditi fizičke poslove. On je bio uteg na drugom tasu komunističke pravde Sarajevskom procesu. Međutim, u Šešeljevu odbranu mnogo arogantnije i glasnije ustala je tadašnja jugoslavenska liberalna inteligencija. Tako je društvo sociologa, predvođeno dr. Ivanom Svetlikom organiziralo tribinu na Filozofskom fakultetu u Ljubljani o temi ukidanja verbalnog delikta, ali i podrške Šešelju i "beogradskoj šestorki". Uzeo sam Mirzetin novac i platio kartu za Ljubljanu. Amfiteatar je bio krcat. Uz grupu profesora, kojih se više ne sjećam, bili su i Katja Vodopivec i Ljubo Bavcon, najautoritativniji eksperti krivičnog prava u Ljubljani. Niko nije spomenuo Sarajevski proces. Svi primjeri zloupotrebe člana 133. nađeni su u Beogradu. 0 stanju demokratije u Sloveniji nekoje ustvrdio da ona kasni 30 godina, mislim da je datum uzet od tzv. Cestovne afere. Pošto je publika, studenti, mogla dobiti mikrofon i postavljati pitanja, ja sam digao ruku. Predstavio sam se i odmah uputio kritiku zašto se ne spominje Sarajevski proces. Prozvao sam Bavcona da smo mu dostavili "materijal". «Je li to Vi vjerujete Pozdercu i Fu-muu (Fuadu Muhiću) da se radi o Homeinijevim fundamentalistima? Ne, gospodo, suđenje njima je dokaz totalne moći policije u Bosni, gdje demokratija kasni 300 godina«.

Dobio sam frenetičan aplauz. "Mrzim aplauze otkad se frenetično aplaudiralo njihovoj presudi", završio sam svoj govor i ostavio amfiteatar u tišini. Iz Ljubljane sam pobjegao u Beograd. U sutrašnjem Oslobođenju Darko Švarc me je citirao «da je suđenje njima dokaz totalne moći policije i da demokratija kasni 300 godina». Ivan Svetlik je svakodnevno zvao Raj ka i raspitivao se da li sam uhapšen. Mirzeta mi je rekla da je neki šef sarajevskih komunista, onaj što su ga Kadićevi omladinci rušili, na Radiju 202 tvrdio da se mora "ispitati ko stoji iza tog malog". A moj Salih Behmen je čitao Oslobođenje u zatvoru. Otišao je do Džeme. «Kakav ti je ovaj mali brat?», započeo je razgovor. «Jedan simpatičan mladić, veseo, dobričak... tako...« «Dobili smo prvi selam. On nam ga šalje«, pružio mu je novine. Džemo

74


 

se više nasikirao nego obradovao. Zbog ovog "selama" stekao sam naklonost najdražeg čovjeka (koji mi nije familija) u životu.

Salih će po izlasku iz zatvora sa mnom provesti posljednje ljeto u svom životu. Nikad mi niko nije iskazao toliko ljubavi i poštovanja. Nijedna mu moja mahana nije smetala. Povodom njegove dženaze Alija će reći da je umro "najveći među nama".

(Kos)ta zove Sarajevo

Najzapaženiji odjek u zauzimanju za ovaj proces imale su dvije predstavke iz Beograda. Ne mislim da su one bile rezultat angažmana nas "familija osuđenih". Juna 1986. Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja potpisao je predstavku koju je uputio predsjedništvima SFRJ i SRBiH. U ime Odbora predstavku je potpisao akademik Ljubomir Tadić. Svoje potpise stavilo je ukupno 19 ljudi, među kojima je bilo 12 akademika. Ova predstavka je imenom tretirala samo Džemu - kao primjer osuđenika za "slobodu misli", dok se indirektno odnosila i na ostale. Tek će drugapredstavka od istog odbora, koju je potpisao Borislav Mihajlović Mihiz (4. oktobra 1986.), direktno spomenuti i ostale osuđene i zalagati se za njihovo oslobađanje. Potpisani su slijedećim redoslijedom: dr. Andrija Gams, akademik Matija Bečković, dr. Košta Čavoski, akademik Dobrica Ćosić, akademik Dragoslav Srejović, akademik Ljubomir Tadić, akademik Dragoslav Mihajlović, Borislav Mihajlović Mihiz, akademik Nikola Milošević, Tanasije Mladenović, akademik Gojko Nikolis, akademik Predrag Palavestra, akademik Mića Popović, akademik Radovan Samardžić, akademik Mladen Srbinović, dr. Ivan Janković i dr. Neca Jovanov.

Za ovu predstavku sav trud pripisujem Kosti Cavoskom. On je imao dobre odnose sa Adilom Zulfikarpašićem, odnosno Demokratskom alternativom, u kojoj je uz Zulfikarpašića i Teufika Velagića bio i DesimirTošić.

75


 

Zulfikarpašić je štampao Kostine knjige koje su bile inkriminirane u Jugoslaviji. Prilikom mog posljednjeg susreta sa Kostom u njegovom stanu, to mi je i sam priznao. (Usput da kažem, kod Koste sam bio kad su pred Saveznom skupštinom štrajkovali lideri iz Moševca, koje je on podržavao. Supruga mu je otišla priključiti se demonstrantima. Dževad Galijašević je u nedavnom intervjuu u Slobodnoj Bosni iznio nekoliko neistina na relaciji Latić - Ćosić, a prešutio je svoje stvarne pokrovitelje. Nisam demantirao njegove neistine.)

Znam da su se neki članovi familija osuđenih stvarno sastali sa Dobricom Ćosićem u Beogradu. Navodno im je on rekao "da ovo suđenje muslimani trebaju zlatom platiti". Nikad se nisam trudio razumjeti ovu tvrdnju. Nikad nisam bio sa Cosićem, a nije mi poznato ni daje to učinio Džemo. Ovaj sastanak je aranžirala neka "treća linija", koju ja ne mogu ni pretpostaviti .Zulfikarpašić je imao veliku ulogu u odbrani osuđenih. Njegov Institut u ZUrichu je objavio i jedinu knjigu "Sarajevski proces", autora Abida Prgude, sina Rušidova. Ova knjiga je odigrala izvanrednu ulogu u raskrinkavanju montiranja Procesa. Doživjela je i svoje drugo izdanje u Bosni 1990.

Bošnjački institut će objaviti Džeminu zbirku poezije "Nevjestina noć" I Melikinu knjigu "Nebeska deva". Uza sve to, novčano je pomagao familije osuđenih. Da nije pao komunizam, Zulfikarpašić bi stvorio bošnjačku emigraciju kakvu su imale mnoge komunističke zemlje, i njihova bi djela čitali kao nekad Czeslavva Milosza i Gombroviča, koja su, napisana uemigraciji, postala svjetski bestseleri.

Džemin izlazak iz zatvora

Ove predstavke nisu baš "pile vode". Tek će se Predrag Matvejević negdje u proljeće '86. (je li bio maj?) javiti Džeminoj supruzi. Ona mu je preporučila da se vidi sa mnom. Telefonski smo dogovorili sastanak kod njegove stare tetke u zgradi gdje je stanovao Emir Kusturica. Čudio sam se da se Matvejević, opet, zauzima za njih, kad sam tih

76


dana čitao njegov feljton u Intervjuu gdje on spominje "Homeinijev duh iz boce". Matvejević je tada bio potpredsjednik PEN-a.

Pitao me je da li je Džemo sa puškom u ruci bio na iransko-iračkom frontu.

Odgovorio sam da Džemo do tada nikad nije vidio Irana, da nikad nije držao pušku u ruci, jer nije bio u vojsci. Ovu tvrdnju je na nedavnom Kongresu PEN-a u Americi iznio neki srpski pisac, Matvejević mi nije htio reći koji, i osporio njegovo zauzimanje za Džemu. Nakon mog demantija Matvejević mi je rekao da će se slijedeći Kongres PEN-a održati u Miinchenu početkom juna i da bi tad Džemo mogao biti oslobođen. Nisam mu vjerovao, a lahko mi se bilo ponadati. Smogao sam snage upitati ga zašto se zauzima za Džemu a piše o "Homeinijevom duhu iz boce". «Ne odnosi se to na njih», odgovorio mi je. Još sam pokušao utrpati i Hasu, al' nešto nije išlo. Govorio sam da je bolestan, itd.

Bio sam u Pridvorcima kad je stigao muštuluk da je Džemo izišao iz zatvora. Prvo sam pomislio na Matvejevića. Bio sam u pravu; samo nekoliko dana nakon Kongresa PEN-a, mislim da je predsjednik PEN-a bio GLinter Grass, Džemo je oslobođen! Odrobijao je koju heftu više od tri godine. Odmah je došao u Pridvorce. Sutradan smo otišli u Košare sami. Obišli smo sva vrela koja je on sanjao u zatvoru. On je pričao. Napili smo se sa hladnog vrela u Završću i dosjeli u mirišljavom vrijesku i miloduhu. Nek1 mi bude dopušteno da svoju priču završim u Završću; zbog simbolike, ali i lijepog sjećanja na prve gutljaje slobode sa Džemom.

77


Daje:
Boja povijesti - Rat u (srednjoj) Bosni