Antun Hangi - Život i običaji Muslimana

 


ŽIVOT MUSLIMANA III dio

Kada naš Musliman ujutro ustane, umiva se iz ibrika. Ibrici su posude od bakra ili mjedi sa použim grlom. U ibricima drže oni vodu za piće, umivanje i uzimanje abdesta. Siromašniji Musliman lijeva sebi vodu na ruke sam ili mu lijeva žena ili koje dijete. Bogatiji ima slugu, koji u jednoj ruci drži ibrik, a u drugoj legenj, plitku posudu od bakra ili čina, sličnu lavoiru, pa dok gospodar pere ruke i lice drži mu sluga legenj pod rukama da voda po podu ne teče. Sluga ima na ramenu peškir, pa kada se je gospodar umio, uzme peškir slugi s ramena i tare ruke. Dok se pere čuči on i sluga mu. Čučanje je ne samo u Muslimana, nego i u svih Bošnjaka uopće vrlo u običaju, pa sastanu li se dvojica, trojica ili više njih na ulici, u polju ili gdje drugdje, gdje nema mindera ni sećija, čučnu oni, pa se tako po sahat, dva i više razgovaraju, a da ih noge na zabole.

Pranje i kupanje je kod Muslimana zakonom propisano i zato ćeš u skoro svima većim mjestima Bosne i Hercegovine naći javna kupališta koja se također zovu hamami. I u narodnoj pjesmi spominju se više puta hamami, a osobito su lijepe one pjesme u kojima se opisuje kako se djevojka kupa i oblači:

Kad to čula Ajkuna divojka,
Uze ibrik i raki sajuna.
Ona ode u vruće hamame,
Umivala bilo lice svoje.
Nagizda se Sto god može bolje.

Musliman vrlo ljubi obiteljski život, pa je li stekao toliko imetka da može uzdržavati sebe i obitelj, on si savija domaće gnijezdo, da sa družicom svoga života dijeli dobro i zlo, što mu je od Boga suđeno dok na ovoj zemlji živi. Muž je otac i glava obitelji, komu se drage volje i bez prigovora pokorava žena i djeca. Koliko žena poštuje muža, vidi se po tom što ga od dragosti i iz poštovanja zove aga ili beg, to jest gospodar, premda on niti je aga, a još manje beg, već više puta skrajnja sirotinja. Svoju djecu ljubi Musliman vrlo nježno i pazi ih kao oči u glavi, jer su ona njegovi nasljednici, krv od krvi njegove, put od puti njegove. Kao što ljubi djecu, isto tako ljubi i ženu, ali ne toliko radi nje same, koliko zato jer je ona mati njegove djece.

Malo ćeš gdje naći onako nježan obiteljski život kao kod bosanskih Muslimana. Premda naš Musliman može da oženi dvije, tri, pa i četiri žene, uzima on rijetko kada više od jedne. Samo u iznimnim slučajevima a osobito ako mu prva žena nema djeteta ili ako rada samu žensku djecu, uzima on drugu ženu, da ne govorim o trećoj i četvrtoj. Ako je uzeo drugu ženu, mora je po zakonu isporediti sa prvom i dati joj sva prava kao i prvoj.

Ali ne samo da Musliman može sebi na prvu ženu dovesti drugu, nego je može i pustiti, ali za to valja da ima važna uzroka. Kad muž pusti ženu, mora joj platiti nićah , to jest svotu novaca, kako su to još prije vjenčanja ugovorili.

64

Broji njojzi gospodske nićahe,

Broji njojzi stotinu dukata.

Isto tako može i žena ostaviti svoga muža, ali joj onda muž ne mora dati nićaha, što više, ona mu mora vratiti i ono ruha što joj ga je on prije vjenčanja kupio. Ako muž pusti ženu, može odmah drugu vjenčati, ali se njegova bivša žena ne može udati dok ne prođe iddet, tj. četiti mjeseca i deset dana otkako su se razvjenčali. Udovica se može po drugi put udati tek iza četiri mjeseca i deset dana poslije smrti prvoga čovjeka. Žena koju je muž ostavio zove se pušćenica. I narodna pjesma spominje pušćenice na više mjesta. Momka oženili, a on mjesto da ide u halvat, sobu za mladoženje, neljubljenoj djevojci, uzima sedefli tamburu i pjeva svojoj dragoj:

»Sada misli Hata Hadžagina Da ja ljubim prebijelo lice. Neću, Halo, ti mi živa bila I tako mi ti suđena bila Jal' divojkom, jali udovicom, Jal' ako će triput pušćenicom

Muslimanske se žene i djevojke kriju, jer im to zakon nalaže. Osobito žene moraju dobro paziti da ih koji muškarac, ako im nije u rodu, ne vidi. Baš radi toga su skoro sve muslimanske kuće i avlije ogradite visokim zidom ili tara hama, a na prozorima harema su guste drvene ili gvozdene rešetke. Drvene rešetke zovu se mušepci, a gvozdene demiri; prozori pako, na kojima su gvozdene rešetke, zovu se denuri, ili demirli pendžeri. Na divanhanama, u haremima također su demiri ili mušepci, da mogu žene i djevojke vidjeti što se vani događa, a njih da niko opaziti ne može.

Na vratima je skoro svake bolje muslimanske kuće gvozdena halka i na tu halku udara onaj koji želi u kuću, da ga ukućani čuju i u kuću uvedu. Samo kod vrlo siromašnih Muslimana nema halke na vratima, ali zato ipak neće strani muškarac u kuću unići prije, dok nije udario štapom ili nikom o tarabe ili vrata, da ga ukućani čuju, ili dok nije po imenu zovnuo kućnoga domaćinu ili koga drugoga muškarca iz one kuće. Ako mu se ovaj ne odazove, zna se da ga nema kod kuće, a onaj onda odlazi, da ga gdje drugdje potraži. To udaranje o halku ili o tarabe, upravo im je u krv prešlo, pak zato, ako ti kakav Musliman želi u kuću doći, udariće štapom o tarabe ili vrata, ili će

65


te barem po imenu zovnuti, premda dobro znade, da to nije od potrebe, ali i ovdje se obistinjuje ona narodna, koja kaže: »Nauka je muka, a oduka trista muka.«

Da se ženi ne desi prilika, daje koji nepoznat muškarac vidi, dužan je muž, da joj ili on sam ili njegova družina sve u kuću prinese, a ona da onda dalje radi. Djevojke se ne moraju toliko kriti kao žene, ali i one moraju paziti da ih osobito koji inovjerac ne vidi. Zato one mogu i na vodu ići, ako nije vrelo daleko, ali ne smiju nipošto u čaršiju, da što kupe ili prodaju.

Ima nekih krajeva u Bosni i Hercegovini gdje se muslimanske žene i djevojke sa sela ne kriju, ali tih je vrlo malo.6 Ne kriju se jedino u dolini rijeke Rame, gdje žive sami muslimani i katolici i u sjeverozapadnom dijelu Krajine, u Turskoj Hrvatskoj. Zašto se ne kriju one u dolini Rame, ne znam, niti mi to znade ko kazati; u Krajini mislim da se ne kriju zato jer su na granici, a drugo, što ih ima dosta siromašnih, pa i one moraju kao i muževi im i u kući i u polju raditi.

Ima mnogo ljudi kod nas, mislim u Hrvatskoj, a i po cijeloj Austro-Ugarskoj monarhiji, koji misle da bosanska Muslimanka ništa ne radi, a nije ni čudo kad tako misle i pišu neki inače dobri putopisci, koji su ove zemlje doduše proputovali, ali nijesu naših Muslimana i njihovih običaja proučili. Bosanska Muslimanka ne samo daje vrlo marljiva, nego je i dobra i štedna kućanica. Ona obavlja sve poslove što ih obavljaju i naše žene; ona ne samo da kuha, pere i kuću redi, nego tka, prede, šije i veze, pak su njihova veziva, a osobito ona protkana svilom, srebrom ili zlatnom žicom, vrlo lijepa i ukusna, a neka upravo umjetnički izvedena.

Kada nemaju posla, krate sebi vrijeme razgovorom, cigaretama i crnom kahvom. One idu vrlo rado jedna drugoj na sijela, a osobito im je nulo ako ih posjeti koja odličnija kršćanka, osobito supruga koga činovnika. Kada im takova žena u kuću dođe, ne znaju kako bi je ljepše dočekale i bolje podvorile. One im pokazuju svoja odijela i nakite i oglenišu o svemu i svačemu. Kada su nasamo sa svojom gošćom rado hvale svoje muževe, a osobito su sretne ako vide da je takovoj ženi drago njihovo društvo. Onda će joj one sve po volji učiniti; one će ju i u svoja odijela obući i metnuće na nju sve svoje nakite, pak se vrlo vesele ako joj njihova odijela i nakiti lijepo »njišu«, pristaju. Kao prave matere, vrlo su sretne ako im takova žena pohvali i miluje djecu, jer su im djeca najmilije blago na zemlji. Je li koja

žena darovala njezinu djecu, sigurna je da će i ona njezinoj štogod na peškeš, dar dati. Koju kršćanku zavole, vole ju baš od srca i teže upravo za njezinim društvom, pak jer ne mogu k njoj, pozivaju je k sebi i svaki put se razvesele kad im ona dođe. Dolazila takova žena k njima još tako često, one će joj svaki put na odlasku reći: »Ma dođi mi, gospoja!«

Muslimansku ženu rijetko ćeš kada vidjeti samu na sokaku, već ih se dvije, tri dogovore, pak onda odu zajedno kojojgod na sijelo. Bogatije i odličnije, koje neće da hodaju sa drugim ženama, ili se izvezu u zatvorenom fijakeru ili ih prate sluškinje, a nekada i njihova djeca. Ako idu kuda uvečer, nose fenjere ili one, ili ko iz njihove pratnje. Bez fenjera i pratnje ne smije muslimanska žena i djevojka uvečer ili u noći iz kuće izaći.

Kada koja žena dođe u posjete svojoj prijateljici, ostavlja pred vratima harema gornje cipele ili papuče. Po tim cipelama ili papučama zna i muž ako je odakle došao, da je tuđa žena kod njegove u posjetima i zato nikada ne ulazi svojoj ženi dok joj nije gošća otišla.

Muslimanskoj običnoj ženi kažu bula. Odličnije zovu hanuma, a starije i odličnije hanume, kada ili kaduna.

Zbog svojih žena i sćeri žive Muslimani, koliko im je samo moguće, odijeljeno od drugih vjeroispovijesti, a dijele se po džematima, tačnije džemaatima. Džemat je skup kuća i ljudi oko jedne džamije. U svakom je džematu po jedna ili više džamija, koje grade i uzdržavaju ljudi istoga džemata. Svaki džemat ima svoga hodžu, muslimanski svećenik, koji pred narodom u džamiji klanja i djecu mu u vjeri podučava. Osim hodže ima svaki džemat i svoga muhtara. Muhtar pazi na red i mir u džematu, te da se tačno vrše sve naredbe i zapovijedi pretpostavljenih oblasti. Svaki muhtar ima svoj muhur ili štambilj, kojim »muhurleiše« pozivnice i druge službene spise. Hodžu i numtara plaćaju džemaćani prema ugovoru koji traje godinu dana. Ugovor sklapaju obično o Jurjevu, a vrijedi od Jurjeva do Jurjeva. Poslije godine dana mogu džemaćani izabrati istoga hodžu i istoga muhtara, a mogu i koga drugoga mjesto njega uzeti. Hodžu i muhtara plaćaju u naravi, a daju im i gotova novca. Hodžama daju stan u naravi pod kojim je ujedno mekteb ili mejtef, muslimanska osnovna škola, zatim novac, drva i žito. Osim toga dobiju oni još nešto novca za zapise i nićahe ili vjenčanja, ili ako im ko šta drage volje dade. Muhtari dobivaju plaću obično u naravi, a osim toga daje

67


im svaka kuća toga džemata po jednu krunu godišnje. Ako su džemaćani vrlo siromašni, dobivaju hodže toga džemata svoju plaću iz vakufske blagajne. U nekim slučajevima opet dobiva hodža svoju plaću od vakufa, a džemaćani mu daju stan, žito i drva za ogrjev.

Vakufi su hajri ili zadužbine careva, paša i vezira, zatim bogatih aga i begova, koji su sagradili džamije i za njihovo uzdržavanje ostavili znatne fondove. Mnogi bogati a pobožni ljudi ostavljaju također znatnije svote za uzdržavanje džamija, da im se poslije smrti »prid dušu hatma uči.« Ko ima nevaljanu i neposlušnu djecu, daje kazni, može po šerijatskom zakonu sav svoj imetak ostaviti džamiji. Isto tako, ako je ko umro bez djece i drugih zakonitih nasljednika, pripada sav njegov imetak džamiji, dakle vakufu.7 Džamiji mogu ostaviti ne samo gotov novac, nego i zemljišta, kuće i kmetove. Zato nije čudo da su mnogi vakufi po Bosni i Hercegovini vrlo bogati, a neki da i velikim nepokretnim imetkom raspolažu. Najbogatiji vakufi jesu vakufi careve i Husrebegove džamije u Sarajevu, Ferhadije u Banjaluci i Karadozbegove džamije u Mostaru. Svi vakufi u zemlji reprezentiraju danas, što u gotovom novcu, što u zemljištima, kućama i kmetskim selištima, vrijednost od preko deset milijuna kruna. Ta se je dakle svota, pod budnim okom vis. zem. vlade u ovo dvadeset i osam godina iza okupacije, upravo podvostručila.

Po vakufima dobila su mnoga mjesta u ovim zemljama svoja imena kao: Kulen-Vakuf, Varcar-Vakuf, Skender-Vakuf, Gornji Vakuf, Donji Vakuf i mnogi drugi. Varcar-Vakuf zvao se je prije Varcarevo, ali otkako je ondje neki Kolaraga sagradio džamiju i osnovao vakuf, dobilo je to mjesto ime Varcar-Vakuf. Skender-Vakuf dobio je svoje ime od Skenderbega, a Kulen-Vakuf od begova Kulenovića itd.

Vakufskim novcem uzdržavaju, grade i popravljaju džamije, plaćaju mujezine i džamijske podvornike, a negdje i hodže. Ako vakuf ima zemalja, iznajmljuje ili na neko vrijeme, jer se vakufske zemlje i dobra ne smiju prodati. Osim toga, grade oni vakufske kuće, te ih onda iznajmljuju. Osim toga, daju oni novac i u dobrotvorne svrhe; oni podupiru sirotinju i daju stipendije siromašnim učenicima srednjih i viših zavoda.

Vakufskim dobrom upravlja mutevelija i dva medžlisa ili zastupnika, koje narod između sebe bira. Muteveliju i medžlise nadzire

68

kadija, pak se bez znanja kadijina ne snuje u džamiji niti što popravljati, niti šta nova naničivati. Na koncu svake godine dužni su kadija i mutevelija da vakufske račune predaju poreznomu uredu, da ih ondje pregledaju i ispitaju. Nad svima je vakufima vakufsko povjerenstvo u Sarajevu, koje se sastoji od samih Muslimana, a stanuje i ureduje u vakufskoj kući u Franje Josipa ulici. Vrhovni nadzor nad svima vakufima, kao i nad vakufskim povjerenstvom, vrši zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu kroz svoje posebne organe.

Nad hodžama su kadije, koji su sve do okupacije bili suci u vjerskim i građanskim raspravama, a sudili su po šerijatu, muslimanskom vjerskom zakoniku svemu narodu; i muslimanima i kršćanima. Ko ne bi bio zadovoljan sa presudom kadije, išao je na fetvu muftiji, pa kako je muftija presudio, onako je ostalo. Dalje apelacije nije bilo. Kadije su i danas namješteni kod kotarskih ureda, ali sude samo u vjerskim stvarima i raspravama svojih istovjernika. Oni vjenčaju i razvjenčavaju, sude u ostavinskim raspravama itd. Muftije su duhovni starješine svaki u svome okružju te im je dužnost da nadžiru muslimanske vjerske zavode. Oni nadgledaju mektebi-iptidaije i ruždije, a isto tako i medrese, muslimanske bogoslovije, u kojima su ujedno i muderisi, profesori. U svakom okružju ima po jedan muftija, dakle šest u zemlji. Muftije i kadije plaća zemlja, a ne narod. Nad muftijama i kadijama je reis-ul-ulema, vrhovna duhovna glava svih muslimana u Bosni i Hercegovini.

Hodže, kadije i muftije, zatim mujezine i softe, slušatelje medresa, lako ćeš kao i naše svećeruke i po odijelu među ostalim narodom raspoznati, jer dok svjetovnjaci Muslimani nose čakšire, obično plave boje, koje se u listovima kopčama kopče, nose njihovi duhovnici šalvare, cme čakšire od čolie ili polusvile, koje su sve do peta vrlo široke. Preko ramena prebacili su dug crn kaput, džube, koje im skoro do zemlje seže, a oko fesova imaju kao snijeg bijele saruke ili ahmedije, koje vrlo često mijenjaju. Svi muslimanski duhovnici nose bradu, a moraju da budu oženjeni. Vjera toga doduše izrično ne zahtijeva, ali neoženjen hodža, kadija ili muftija ne bi u svome narodu mogao steći ugleda i povjerenja, niti bi ga narod u svojoj sredini rado gledao. Kao hodže i drugi duhovnici, isto se tako odijevaju i hadžije, a razlikuju se od njih samo po tomu, što oni nose ahmedije od vrlo fine i tanke žućkaste svile koja je zlatnom i srebrnom žicom izvezena. Te ahmedije kupuju oni u Meki ili u Carigradu.

69


Kada smo već govorili o duhovnom staležu naših Muslimana, da reknemo koju i o dervišima,8 koji imaju svoju tekiju, samostan, na vrhuncu brežuljka Logavine ulice u Sarajevu. Tu tekiju sagradio je znamenit vojskovođa i namjesnik bosanski Sinan-paša, pak je ona po njemu i ime dobila. Stara je to i davna tekija. Odmah kraj Sinan-tekije je dosta lijepa, bijela džamija sa vi toni munarom, a kraj nje uzdiglo se veliko i bogato turbe, mauzolej, u kome počivaju smrtni ostaci utemeljitelja džamije, Sinan-paše. Okolo tekije i džamije je veliko dvorište, zasađeno cvijećem i lozom. Tu je i groblje u kome se kopaju derviši toga samostana. Ti derviši ne samo da tačno i vrlo savjesno vrše sve svoje vjerske dužnosti, nego i kaju svoje grijehe dok ne iznemogmi i dok im se ne zanesvijesti. Kada derviši kaju svoje grijehe, mogu u tekiju i u džamiju doći ne samo muslimani, nego i inovjerci, dapače i njihove žene, ali svako mora da plati ulazninu. Pošto nijesam bio u Sinan-tekiji, niti sam vidio kako derviši hukću, mole i grijehe kaju, navešću što nam o tome profesor Franić piše: »Derviši klanjaju s početka lijepo i skladno, kao u svakoj drugoj džamiji. Kleknu, dotaknu se čelom zemlje, zatim počnu sve brže i brže klanjati i uhvate se u kolo, pak se previjaju desno i lijevo, skaču i hukću, ture prste u uši, vrte se i ljuljaju sve jače i jače, dok im ne udari pjena na usta, dok ih ne spopadne besvjestica i nemoć.«

Naši Muslimani vrlo rado trguju. Mnogi je trgovac samo zato jer nema stalna zanimanja, a ima nekoliko kuća kmetova. Oni mu daju toliko trećine, da može životariti, pa kako će vrijeme provesti ako ne trgovinom, da bar nešto zaradi, jer kazao ko što mu drago, bez rada se živjeti ne može. Zato ima u Bosni i Hercegovini dosta trgovaca Muslimana, kojima sva roba u dućanu ne vrijedi desetak do dvadeset kruna, ali ima i pravih trgovaca, koji rade na malo i veliko te trguju sa Carigradom, Trstom, Rijekom, Zagrebom, Bečom i Budimpeštom. Oni kupuju razne sirovine i izvoze ih ponajviše u Monarhiju, a odande opet uvoze kolonijalnu robu i razne fabrikate i prodaju ih među narod.

70

Iz Carigrada dobivaju ponajviše fine bezove protkane žutom svilom, zlatnom i srebrenom žicom, istočne tkanine, gotova odijela i obuću, a osobito fino izvezene ženske papuče, zatim nakite, kolane, merdžane, biser, satove, basmu, atlas, kadifu, zlatnu i srebrnu robu, mirodije, mirisne tekućine, a osobito fino ružično ulje, tamjan i posude od bakra i mjedi. Vrlo fine ćilime dobivaju većinom iz Sminie i Perzije. Sve ostale artikle naručuju iz Monarhije.

Bosanski Musliman vrlo je originalan trgovac. On sjedi čitav dan od rane zore do kasne večeri na svome dućanu. U dućanu se je sjedeći naslonio, pa uči iz Kur'ana ili o čemu razmišlja, a neki bogme čita i novine ili je sjeo podviv noge pa puši iz svoje lulice ili se naslađuje crnom kavom i dimom mirisne cigarete, ili se napokon razgovara sa komšijom na lijevo ili desno ili sa onim na drugoj strani sokaka. Dođe li mu na dućan kakva mušterija, on će ju lijepo i mimo podvoriti, ali pri tom ne viče, ne hvali svoje robe, ne hvata kupca za jaku i ne cjenka se, već što je zatražio, plati — pa mirna Bosna, jer će rijetko kada u cijeni popustiti. On je preračunao svojih deset procenata, što ih po zakonu može i smije zaslužiti, pa sad ako ćeš kupiti, kupi, a ako nećeš, ostavi, pa traži u koga drugoga. Ako slučajno nema koga artikla na dućanu, ne ispričava se i ne nastoji da te obsjeni, da će ga sutra ili prekosutra imati, nego će te drage volje uputiti na koga drugoga, u koga ima što želiš. Uvečer, kada je akšam zaučio, zatvara on svoj dućan i ide u džamiju, a onda tek kući svojoj.

Godine 1879, dakle odmah prve godine iza okupacije, došao sam kao đak u N., varošicu nedaleko hrvatske granice, i tu sam prvi put upoznao i donekle proučio bosanskog trgovca, Muslimana. Oko jednog dućana — bio je to nešto bolji ćefenak — skupilo se više vojnika i nešto drugog svijeta, pa pazaruju. Znatiželjan, pri maknem se dućanu, da vidim šta se tu prodaje. Usred ćefenka sjedio je trgovac podviv noge na ćilimu.-Bio je to čovjek u godinama, ugledne vanjštine. Na glavi mu bijela ahmedija, pa puši na ćihlibar, jantar. Oko njega ležala je roba na zemlji, a druga je bila na ratama, policama. Premda je robe dosta bilo i premda je ležala u dosta velikom neredu, znao je on dobro gdje je što; upravo sam se divio onoj lakoći kojom je robu dohvaćao.

Čim bi koji vojnik ili drugi kupac što zatražio, on bi mu odmah dodao. Ako nije mogao da koju stvar onako sjedeć dohvati, rekao bi kupcu: »Dokuči!« i pokazao mu nikom gdje je roba što ju je tražio.

71


Kada bi kupac dohvatio što je trebao i za cijenu upitao, naš bi mu trgovac rekao koliko traži. Ako je sada mušterija htjela, da samo i heler na cijeni odbije, odgovorio bi trgovac kao preko zuba: »Ćus, jok!« ili »Vrati!« i rukom pokazao da metne robu gdje je i bila. Danas je naravno i u tome sasvim drukčije.

Kraj trgovine, bave se naši Muslimani i zanatima kao maloobrtom premda, kako rekosmo, zanata ne cijene ni izdaleka onoliko kao poljodjelstvo i trgovinu.

Od zanatlija ima najviše kundurdžija, postolara, nanuldžija, terzija, krojača, sarača, opančara, samardžija, sedlara, kujundžija, zlatara, nožara, pekara i berbera. Bosanski Muslimani poznati su kao dobri kožari te taj zanat u nekim mjestima, kao u Visokom, a i u Banjaluci, i na veliko tjeraju.

Skoro svaki muslimanski trgovac i obrtnik ima u posebnoj kući svoj stan, a u posebnoj dućan ili radionicu.9 Dućani su se poredali obično u jednom sokaku redom jedan do drugoga, a u svakom sjedi po jedan trgovac ili obrtnik; pa dok jedni prodaju robu, drugi rade svoje zanate. Sokaci, u kojima su se poredali trgovci i obrtnici, obično su nešto širi nego drugi, a zovu se čaršije. Čaršije u većim mjestima sastoje se od više većih i manjih sokaka i sokačića, obično u sredini grada, a u njima je nanizan dućan do dućana. Svi ti sokaci i sokačići zajedno zovu se čaršija, ali prava čaršija je obično samo onaj centar u kome se svi ti sokaci i sokačići sastaju. U nekim dućanima ima robe velike vrijednosti, a u nekima, kako rekosmo, sva ne vrijedi desetak, dvadeset kruna, nego je gazda dućan iznajmio da bude nedu svijetom, da se vidi, da se i on nečim zanima. Svi dućani, bez razlike da li u njima prodaju gotovu robu, ili se je u njima kakav majstor smjestio, vrlo su jednostavni i skoro uvijek od drveta načinjeni. Nad svakim je dućanom streha, visok drveni krov, koji seje prema sokaku izbacio da štiti kupea od kiše i zla vremena. Na svakom dućanu su sa sokačne strane po dva kanata, ćefenka; jedan se diže uvis, te se prikvači uz krov, a drugi se spušta na drvene stupice zabile u zemlji pred dućanom, ili na dva oveća kamena, pak se onda na njemu prodaje roba. Ako trgovcu dođe prijatelj ili mušterija na dućan, da što kupi ili proda, sjedne na donji ćefenak, popuši »cigar« duhana i popije crnu kafu. Nije moguće ni pomisliti, da bi prijatelj ili bolji kupac došao na ćefenak našemu trgovcu, a da ga on ne bi kafom i duhanom ponudio.

72

Kada će trgovac svoj ćefenak zatvoriti, otkvači gornji kapak od krova i pusti ga da na baglamama visi. Sada on izađe iz dućana i podigne donji kapak, a preko sredine, naime gdje se gornji i donji sastaje, prevuče drvenu prijevornicu pak ju zamandali i zaključa. Premda je to vrlo primitivan zatvor, rijetko se događa da ko čiji dućan pokrade. U novije doba stali su po većim bosanskim čaršijama, a napose u Sarajevu, Mostam, Banjaluci i Donjoj Tuzli graditi moderne dućane i tako stari malo pomalo sa čaršija iščezavaju.

U manjim mjestima ima obično po jedna, a nekada i dvije čaršije, a u većima ima ih više. Osim trgovačke robe i raznih rukotvorina, možeš u čaršiji dobiti i drugo koješta, što ti za život treba kao: prijesna i pečena mesa, živadi„ drva, žita, sijena, jaja, voća i povrća. Prema tome su čaršije stjecišta svega trgovačkoga života bosanskih gradova i kasaba i zato, trebaš li štogod, idi u čaršiju; u drugim sokacima sve je tiho i mimo i teško ćeš što dobiti.

Pazarnim danom osobito je živahno u bosanskoj čaršiji. Pred dućanima načinili su baščovani, obično Bugari, čitava brda od pipunaca, dinja, karpuza, lubenica, paprike, kestenja, krompira, luka, kupusa, voća i povrća. Na klupama, a u nuždi i po zemlji prostrtoj slamom ili zelenom bujadi, sijeku mesari na ražnju pečenu janjetinu i ovčevinu i viču iza svega glasa: »Vruće, ama vruće, sve se puši!« Neki će se i pošaliti pa dovikuje: »Hajte vruća, debela ko ruka.« »Tri majke sisala, sve tri jalove bile.« »Hajte junaci, izjeli vas kurjaci.« »Prodade, nestade.« Odmah kraj njih sjeli su i somundžije sa vrućim somunima i bijelim simitom, pak i oni dovikuju: »vruć, ama vruć!« Na kasapnicama, mesarama, i u pekarama, vise oguljeni janjci i ovnovi; jedni čekaju da ih u velikim zemljanim tepsijama, crepuljama ispeku, a drugi su narezani, da se biva vidi kako su masni i debeli — te će prijesne na oke pa i litre prodavati. Prodavači limunade i šerbeta glasno viču: »Ledeno, ledenoo!«, a njima kao uprkos dere se jaki Arnautin svojim krupnim hrapavim glasom: »Halve, halvee!«, a da nesimetrija bude potpuna a vika zaglušnija, gura se među svjetinom i blijedo odrpano momče koje prodaje kitir, pečeni kukuruz, kokice, pak je zatanjio da te uši bole: »Heee kitirčee, hee kitireee!« Jeftina je to roba pet fildžana za novčić. A inače? — guranje, šum, vreva i vika kao u svima vašarima ovoga svijeta.

Kako naši Muslimani imaju svoje kmetove, koji rade umjesto njih, ne trabaju se oni toliko brinuti za svoju egzistenciju kao kršćani

73


i zato imaju dovoljno vremena za sijela i razgovore, a najmilija su im sastajališta dućani muslimanskih trgovaca i kafane ili bolje kahve, jer ih i oni tako zovu. Nijesu to kafane kao što su na Zapadu, nego male čađave sobice, a u njima eno sjedi kod ognjišta kahvedžija i »peče« kahvu. Kahvi ima u Bosni i Hercegovini vrlo mnogo, i ne bi mnogo pogriješio kada bi rekao da je skoro svaka deseta, dvadeseta muslimanska kuća kahva. Unutrašnjost bosanske kahve vrlo je jednostavna. Uza zidove smjestili su sećije, na koje su metnuli jastuke ispunjene vunom, milavom ili sijenom, a na jastuke su prostrli plavu ili crvenu čohu. Samo u jednom kutu sećije je nešto ljepši i viši jastuk, šiljte. To je mjesto koga odličnijeg age ili bega, koji svaki dan u kahvu kao u svoju dolazi. Cijela kahva prostrta je hasurama, a samo finije i ćilimima.

Kahve rado grade uz vodu ili nad vodom, tako da je ili cijela zgrada nad vodom ili da jedan dio počiva na obali, a drugi da leži na jakim direcima, stupovima koji iz vode vire, ili su ih namjestili na kakovom povišeni mjestu ili briježuljku odakle se otvara krasan pogled na sve strane, jer naš Musliman rado snatri, a takova su mjesta za to najzgodnija.

U mnogoj prostijoj bosanskoj kahvi smjestio se je i berberin, pa možeš u njoj ne samo popiti kahvu, nego se možeš ošišati i obrijati. Takove kahve zovu se i berbernice. Berbernice su malene drvene kućice obično u čaršiji; ili same za sebe ili pod jednini krovom sa drugim dućanima. Takav dućan ili berbernicu uzeo je pod kiriju, najam, kaki berberin, pa brije i peče kahvu, ili je dućan iznajmio koji kahvedžija, pa da mu bude lakše plaćati kiriju, zovnuo je k sebi berberina i tako oni zajedno rade i pazare.

Zavirimo i u tu kahvu, ili ako ćeš berbernicu, pak ju promotrimo izvana i iznutra. Krov je na takovoj berbernici većinom nizak, a obično seje izbočio daleko na sokak. Vrata su joj rasklimana i niska, a prozori prljavi i maleni, vrlo maleni. Iznutra nabijena je berbernica žutom zemljom, a u nekima je i vrlo primitivan pod od dasaka. »Majstor« je poredao nekoliko debelih dasaka jednu do druge, pribio ih o grede i pod je gotov. Ali kada se daske rasuše, možeš lako vidjeti što se pod njima krije. U nekim berbernicama su okrečiti zidovi, a u nekima su gole daske, koje su često oblijepljene raznim papirima, ponajviše novinama i cijenicima, a u nekima naći ćeš i po koju sliku u okvini ili bez okvira. Na polici skoro svake berbernice poredao je

74

marljivi berberin ibrike i džezvice, a do njih koče se boce sa limunadom ili dulsijom, a kraj boca eno limenih kutijica, punih stucane kafe i šećera — svašta pomalo.

U svakoj berbernici udariće ti u oči najprije velika zemljana bosanska funina sa petnjacima, u kojoj gori ljeti i zimi, od rane zore do kasne večeri vatra, a kraj vatre naći ćeš uvijek oveću posudu, obično pola gasne lame, kante u kojoj se grije voda. Pokraj kante poredani su ibrici različite veličine, u kojima se grije voda za kafu kad se peče. Zaželi li sada koja mušterija časkom kafu, uspe berber ili kahvedžija kašiku-dvije toza, stucane kafe, u onaj ibrik koji mušterija zahtijeva. Kad voda po drugi put zavrije, kata je gotova.

Preko svake berbenice skoro od zida do zida pružila seje soha, pojača trklja ili što takova, baš kao u slavonskoj seljačkoj kući, a na njoj visi na lancu ili užetu kotlić s malom pipicom. Kad berberin svrši svoj posao, i ako je mušteriji s voljom, pomaknuće joj onaj kotlić taman nad glavu, otvoriće onaj pipac i začas curi ti topli mlaz vode niz glavu, a ti uživaš onako umotan u bijelo ili šareno, ali sasvijem čisto platno ili bez, pod malini vodopadom. Poslije ti berberin obriše kosu, pak sjedneš gdje hoćeš, zapališ cigaretu, naručiš kafu i čekaš dok se osušiš, a onda ideš poljepšan i pomlađen kući.

Originalan je život u tima kalivama. Kako koji Musliman u kahvu uniđe, sjedne na minder; neki se naslonio leđima o duvar, neki se laktom podbočio o jastuk ili se o pendžer odupro. Kako je koji na minder sjeo, izvadio je duhankesu da napuni lulu ili čibuk, a mladi se opet mašio za »kutiju« da savije »cigar« duhana, a onda će tek kafu naručiti.

Stalni, osobito odličniji gosti, imaju svoja stalna mjesta na šiljtetu, a stranci i manje odlični ljudi sjednu gdje ko mjesto uhvati. Jesi li došao na kahvu kome starijem kahvedžiji, koji se drži starih adeta, običaja, neće te on nikada upitati što želiš, nego sjedi gdje ti drago, puši i razgovaraj što ti drago, on neće ni prići k tebi a kamoli te upitati što želiš; ako ga ti ne zovneš ili ne nagovoriš, on tebe zaista neće.

U svima kalivama, gdje se naši Muslimani sastaju, obično je vrlo mirno; posjetnici se mirno sastaju, tiho razgovaraju i mirno rastaju. Dok piju kafu i puše duhan, govore o svemu i svačemu, ali najrade i najviše o politici. Dok se razgovaraju drže se vrlo ozbiljno, a neki upravo dostojanstveno, kao da Bog zna o kako važnoj temi

75


raspravljaju, pak će santo neki te neki, kad je što važna kazao, pogladiti svoju dugu, obično šiljatu bradu u znak daje istinu govorio. Dok se oni tako razgovaraju, pa u kahvu uniđe kakav stranac ili nepoznat čovjek, bio to kršćanin ili muslim, razgovor je tiši ili sasvim prestane. Ako o komu, po njihovom mnijenju važnom predmetu govore, pa ako u kahvu bane kaki stranac, a napose »Švabo« te prisutne pozdravi, obično svi zašute, a samo će mu koji taj i to preko srca odzdraviti. Dok takav čovjek među njima sjedi, promijene oni često temu svoga razgovora i govore o čemu drugomu, pa gladeći pri tome brade, pogledaju jedan na drugoga kao da se pogledom pitaju: Ko je ovo? Odakle je i po kakvom je poslu došao?

Svakomu strancu, koji je prvi put u bosansku kahvu unišao, udariće prije svega u oči mnogi potezići krede na zidovima, gredama ili na šišetu, stropu. Odakle su i čemu su ti potezići? Kao što u nas, tako i u naših Muslimana, igra kredit u javnomu životu, dakle i u kahvama, vrlo znatnu ulogu. Stalni gosti, naime oni koji svaki dan u neku kahvu zalaze, rijetko kada plaćaju kahvu odmah, nego tek poslije nekoga vremena, obično o Jurjevu ili pred Bajram. Da kahvedžija dotle ne zaboravi koliko je koji od njegovih gostiju kahvi ispio, napiše bilo na duvar, bilo na gredi ili na šišetu ime dužnika turskim slovima, ili ako to ne, načini mjesto imena kakav znak, koga samo on i njegova mušterija razumije. Kada je takav gost kahvu ispio, povuče kahvedžija pokraj njegovog imena ili onoga znaka toliko potezića, koliko je on ibrika ili fildžana kahve ispio.

Što je ko kod kahvedžije zadužio, savjesno plaća, ja barem ni jesam još čuo daje ikada koji kahvedžija tužio svoju mušteriju što mu nije kahve platila. Kada je ko svoj dug platio, izbriše kahvedžija prstima ili mokrom krpom one poteziće, ali ne izbriše onoga imena ili znaka; »raboš« ostaje i dalje, jer se rijetko kada dogodi da stalna mušterija ostavi svoga kahvedžiju i da pređe komu drugomu.

Osobito u jednoj kahvi u N., varošici nedaleko Save, vidio sam nešto originalna i za stranca vrlo zanimiva. Jednoga dana putovao sam iz B. kolima u Slavoniju i došao već pred zoni u N. Kako su sve gostione bile još zatvorene, svrnem u kahvu, jer je ondje već svijeća gorjela. Vani je bilo hladno, a u kahvi je vatra u »odžaku« veselo plamsala; prava naslada i uživanje za ozebla putnika.

Siše u toj kahvi bilo je dosta visoko, što je svakako rijetka iznimka u bosanskim kahvama. U sredini kahve stajao je na nekak-

76

vom sanduku odebeo kahvedžija. U ruci mu odulja soha, a na vrhu sohe zašiljena kreda. Kraj njega stajao je njegov momak i sve mu nešto kazuje, a gazda, bilježi te bilježi. Svi zidovi u toj kahvi bili su već puni potezića, s samo još na šišetu, bilo je nešto prazna prostora; čudo kako se je naš vrijedni gazda mogao snaći u šumi onih imena, znakova, poteza i potezića.

Kada sam u kahvu unišao, pozdravim obojicu sa: »Dobro jutro!« Gazda me sa svoga sanduka samo pogleda, pa ni mukajet. Sjednem na minder, pa gledam što to oni rade. Gazda, kao da me u sobi i nema, pita: »A Suljo?« Momak odgovara: »Pet«. »Huso?« »Tri« i tako redom. Gazda je, naime, sinoć otišao ranije na počinak, a mjesto njega ostao je u kahvi momak i sada mu kazuje koliko je ko sinoć kahvi ispio.

Htjedoh da se s kahvedži jom malo porazgovorim. Pitaj ovo pitaj ono, a on sve ko preko zuba: »Ja!« ili »Jok!« ili »A ja!« Videć da danas nema s njim razgovora, ispijeni kahvu, platim i odem u gostionicu.

U većini mjestima ima lijepo uređenih kahvi, u kojima je pokućstvo orijentalno i a la franca; tu su ne samo sećije i minderi, nego i stolovi i stolice. U takovim je kahvama najveći red i čistoća; u prostijim kahvama čistoća je neuzgredna stvar. Ali u jednim i drugim kahvama jedno je zajedničko, a to je izvrsna kahva. Ni u najelegantnijemu evropskom hotelu ili kahvani ne možeš dobiti tako dobre kafe, kao u zadnjoj bosanskoj kahvi.

Daje kafa u bosanskim kahvama tako dobra, uzrokom je što ju naši kahvedžije umiju lijepo ispržiti. Oni ne daju da kafa kod prženja sasvim pocrni, ili da se preprži, dovoljno je da malo porumeni i stvar je gotova. Prepržita kafa ne samo da gubi jakost, nego i miris, a to je ono za što kafa u kafanama ne može biti tako tečna kao u kahvama. Kada je kahvedžija kat'u ispržio, meće je u stupu, izdubljeno mlado lipovo ili višnjevo deblo, ili u izdubljeni kamen, i tuče je gvozdenom polugom, ćuskijom, dok je sasvim ne smrvi. Sada je prosije na vrlo gusto sito, a ostatak tuče i opet dok ga u prah ne stuče. Ovako smrvljenu katu meće on u limene posude i dobro ih zatvori. Tim ne izgubi kafa ni jakosti ni mirisa, i zato je također mnogo ugodnija nego samljevena.

Kat'u kuhaju, ili kako Muslimani kažu peku u džezvama i ihri-cima, a kada su je ispekli, lijevaju je u fildžane. Fildžaui su malene

77


okrugle porculanske posude, bijele, crvene, zelene ili plave boje. Finiji, a osobito bijeli fildžani imaju ozgora zlatni obnib. Fildžan kafe sa šećerom vrijedi četiri, a bez šećera sanio dva helera. Ko želi da pije vrlo jaku kafu, traži niahsuziju, to jest dvostruku mjericu tucane kafe, ali zato i dvostruko plaća.

U prostijim kahvama dodaje kahvedžija mušteriji kahvu tako da je fildžan ozdola primio sa tri prsta palcem, kažiprstom i velikim prstom, a pri tome se je lijevom nikom prsa dotaknuo. Kada piješ ovako dobni kahvu, drago ti je i zapaliti, ali za to ne trebaš šibica, jer čini si uzeo cigaretu u nike, eto ti uslužnoga kahvedžije ili njegovoga momka da te ugljenom podvori. U finijim kahvama dodaje kahvedžija kafu kao i kod nas na tabaku, a kraj kafe metnuo je čašu hladne vode.

Kafaje vrlo omiljelo piće naših Muslimana. Oni kažu daje kara ne samo ugodno, nego i vrlo zdravo piće. Ona, vele, čovjeka ljeti rashlađuje, zimi grije, ujutro osvježava, a navečer jača. Zato, dođeš li mu u aliar, dvori te kafom, dođeš li mu na dućan časti te kafom. Je li što kupio ili prodao, je li se oženio ili čini kakovo veselje, daje ti kafu.

U Bosni i Hercegovini ima dosta Muslimana koji mogu vrlo mnogo kafe ispiti, pa ini ipak ne uznijava živaca; još se nijedan nije potužio na nervoznost. Poznavao sam jednoga hodžu n Livnu, koji je skoro svake noći za Ramazana popio pedeset do stotinu fildžana crne kafe i popušio isto toliko cigareta, pa ipak nije ni osjetio da je što pio. Naš modemi čovjek, koji i onako vječno na živcima trpi, morao bi umrijeti ili poluditi od tolike množine kofeina i nikotina. Bosanskom Muslimanu ne škodi kafa jer seje na nju već od djetinjstva priličio. On je počeo piti kafu sa dvije-tri godine, a pije je jednakom slasti svega svoga života. On ne pije alkoholnih pića, a ne muče ga ni velike brige za egzistenciju. Osim toga, ne ćuti on potreba za vratolomna djela. On živi mirno i zadovoljno s onim što mu je Bog dao. Pa čemu, najkašnje, da se i muči za svjetske ispraznosti kada mu je i onako sve unaprijed suđeno? Zato nije ni čudo da su mu živci kao od čelika i da mu kata i duhan naškoditi ne mogu. On pije kafu od rane zore, čim je oči otvorio, pa do kasne večeri, dok nije na počinak legao. Jedva je zorom izašao iz džamije ili je kod kuće obavio svoju jutarnju molitvu, pošao je u prvu kahvu da ondje pije fildžan

78

kafe i popuši cigaretu duhana, a onda tek ide da obavi svoje svakidanje poslove.

U zimsko doba idu Muslimani vrlo rano spavati, a prema tomu i rano ustaju, pa jer ne mogu kod kuće dočekati sabaha, idu neki već oko četiri sata poslije pola noći u kahve gdje uz kafu i razgovor čekaju dok zora zanidi i dok mujezini sa munara sabah ne zauče. I poslije nička i poslije večere idu i opet u kahve i ondje uz razne društvene igre, kafu i prijateljski razgovor provode vrijeme sve do akšama ili jacije.

Trgovci i obrtnici ne mogu svake večeri, a još manje po danu u kahve zalaziti, ali im zato dolaze prijatelji i znanci na dućane, pak si i oni razgovorom vrijeme prikraćuju. Da sada naš trgovac ili obrtnik ne mora svaki čas koga u kahvu slati ili kahvedžiju dozivati, spojio je kanafom svoju magazu sa kahvoni, pa kad zaželi kafu, povuče kanafu, a u kahvi zazvoni zvonce. Kahvedžija pozna svačije zvonce, pak nosi kafu onomu čije je zvonce pozvonilo. Ko bi došao u kakovu čisto muslimansku varošicu u Bosni, pa vidio one kanafc preko sokaka, čudom bi se začudio što će tolika telefonska mreža takim mjestancima.

Osini kafe osobito ljube duhan. I duhan počinju pušiti već u djetinjstvu, a puše dok žive. Duhan puši muško i žensko, staro i mlado, bogataši i siromasi.lo Samo djeca uglednih i odličnih roditelja neće pred roditeljima i odličnim ljudima zapaliti, jer se to ne pristoji za dobro uzgojenu djecu. Mladež i žene puše samo cigarete, oženjeni ljudi cigarete, lule i čibuke, a starci osim svega toga i nargile. Oni pak koji duhan ne puše, ti cnfiju, burmu t potprašuju.

Mladeži se ne pristoji da zalazi u dništva starijih i ozbiljnih ljudi, a osobito ne valja da se miješa u njihove razgovore. Zato mladići idu rijetko kada u kahve, nego se sastaju ponajviše na mera-jama, bacaju se kamena s ramena ili se kako drukčije zabavljaju. U prijašnja vremena mnogo su se vježbali H bacanju koplja u neku stanovitu tačku, džilitanje, ali je to danas već sasvim prestalo.

Kraj sastanaka u kahvama i na dućanima osobito ljube teferiče, a tefcriče i muškarci i žene, ali svako za sebe. Muškarci teferiče kada ini se prohtije, a žene i djevojke obično petkom. Tcfcriči su zabave slične donekle našim majalesima. Sastane se, naime, po nekoliko znanaca i prijetelja, pak ponesu ibrike, džezvice, fildžane, kafu i nešto jela, pa odu kuda H zelen. Najvole se zabavljati u šumama ili u hladu

79


granatih voćaka u čijoj bašči, a najmilija su im mjesta kraj vrela, rijeka i potoka. Isto se tako zabavljaju i žene i djevojke. Djevojke se opet osim toga sastaju jedne kod drugih, pa se na ljuljačkama ljuljaju i pjevaju lijepe muslimanske pjesme ne samo sebi za zabavu, nego da i momke draškaju, jer znaju da ih oni iza taraba prisluškuju.

Muslimanske su narodne pjesme i po sadržaju i po napjevima vrlo lijepe i mnogo slične turskim pjesmama. Osobito su krasne tzv. sevdalinke gdje draga tuguje za dragim ili dragan za svojom dragom. Kod pjevanja moduliraju i tremoliraju, tako da im je pjevanje vrlo teško na kajde staviti.

Ovom zgodom neće biti zgorega ako progovorimo koju kako se Muslimani međusobno pozdravljaju. Pozdrav naših Muslimana vrlo je lijep. Kada se sastanu dva prijatelja na ulici, učine temena, to jest oni pozdravljaju jedan drugoga dotaknuv se desnom nikom prsa, ustiju i čela. Tim hoće da reknu: »Pozdravljam te od srca, izričem ti to ustima i dajem ti čast umom svojim.« Ako je jutro, veli mladi starijemu: »Selamun aleikum« »Božija ti milost«, a ovaj mu odgovara »Aleikumu selam« »I tebi neka je.« Odmah zatim dodaje prvi: »Sabah hairola.« »Dobro, ili sretno ti jutro«, a onaj mu odgovara: »Allah razosun«. »Bog ti dao«! Ako se sastanu u podne, veli jedan drugomu: »Selamun aleikum« i »Aleikunni selam«, a odmah zatim: »Merhaba«. »Zdravo«. Uvečer kaže mladi starijemu: »Selamun aleikum«, a onaj mu odgovara: »Aleikumu selam«. Iza toga veli jedan: »Akšam šerif hajrosum« ili kraće: »Akšam hajirola«. »Dobra ti večer«, a drugi: »Allah razosun« ili »Allah emanet ola«. Isto tako pozdravljaju Muslimani i svoje suplemeruke drugih vjeroispovijesti, a oni Muslimane, samo što Musliman nikada neće inovjercu reći merhaba, niti trpi da mu on to rekne, jer je to specijalno muslimanski pozdrav.

Musliman ne skida fesa niti kada ulazi u džamiju, niti u čiju privatnu kuću, a niti kada koga pozdravlja, što više, da koji Musliman pozdravi drugoga skinuvši pred njim fes, mislio bi onaj da mu se niga, pak bi ga teško uvrijedio.

Kada Musliman dođe u kahvu, na dućan ili u privatnu kuću ne pozdravlja on odmah niti domaćina niti gostiju, nego sjedne na min-der ili na sećiju, a onda tek veli: »Selamun aleikum«, a oni njemu: »Aleikumu selam«. Iza toga mu jedan po jedan kaže: »Merhaba Hu-so...« a on njima redom odgovara: »Merhaba Suljo... Merhaba Ibro...« Kada odlaze iz kuće ili iz kahve, veli neki: »Odoli ja«, a neki

80

»Dovale«, »Ejvallah.« »U dobri čas«, a svi mu odgovaraju: »Ejsalia-dile.« »Sretno pošo.« Kada ko polazi na daleki put, pozdravlja znance i prijatelje sa: »Ejvallah« ili »Ejdovale«, a oni mu odgovaraju: »Ejsa-hadile.«Kada seje koji s puta vratio, pitaju ga: »Hoš deldun?« »Dobro došao«, a on njima: »Allah razosun« ili »Hoš bulduk« »Bolje vas našo«. Iza toga pitaju ga: »Zdravo?« — »Mirno?« ili »Zdravo putovao?«, a on njima »Zdravo, hvala Bogu. Kako ti?« itd.

Ako je na sijelu, u kalivi ili na dućanu među Muslimanima koji inovjerac, oni će se uvijek najprije međusobno »a la turca« pozdraviti, a onda će tek prihodnik »a la franca« pozdraviti inovjerca, bio on kako mu drago odlična i ugledna ličnost. To mu vjera nalaže i toga se on strogo drži. Zato ako kakav Musliman dođe kao gost ili prijatelj u koju kršćansku kuću ili u najuglednije kršćansko društvo, bili to domaći kršćani ili »Švabe«, pa je ondje samo ijedan Musliman, bez razlike da li je siromah ili bogataš, ugledna ili neugledna osoba, on će najprije njega sa »merhaba« pozdraviti, a onda tek ostale. Isto tako ideš li kada bilo to i sa najsiromašnijim Muslimanom, pa bio on i tvoj sluga, pak te sretne kakav Musliman, recimo tvoj intimni prijatelj ili drug, on će ipak najprije pozdraviti tvoga slugu, svoga istovjerca, a onda tek tebe.

Interesantno je ne samo kod naših Muslimana, nego i kod svih Bošnjaka uopće, da će te svaki, iza kako te je pozdravio,'pa i na sokaku, uvijek upitati: »Kako si?« ili »Kako si, gospodine?« Zato, kada te koji upita: »Kako si?« odgovori mu: »Dobro, hvala Bogu, Kako ti?« jer i oni tako jedni drugima odgovaraju.

Ako putem prolazi kakova časna starina, kakav ugledni aga ili beg ili kakav viši dostojanstvenik, ne pozdravljaju ga kako se obično pozdravlja, nego pred njim ustaju i stoje bez riječi dok on kraj njih prolazi. Dok on prolazi, svima temena čini, a oni mu šuteći uzvraćaju i sjedaju na svoja mjesta. Isto tako ustaju pred njim kad on u kahvu ulazi ili iz kahve izlazi. Kada ovakova starina putem prolazi, uvijek je uz njega po jedan, a gdjekada po dva i više seiza. On ide naprijed, a scizi iza njega odostrag:

Sebi najde do deset momaka, Da ga služe i hodaju š njime.

Ako takav čovjek jaši u svoj begluk među kmetove ili kuda drugud, jašu iza njega njegovi scizi. Za turske vlade jaši l i su za ovakovim ljudima u pristojnoj udaljenosti do zuba oboružani momei.

81


Carske namjesnike, paše, vezire, kajmakame, mutesarifc i druge više činovruke pratili su kavazi, neka vrst turskog omžništva. Ako je kakav odličan čovjek po gradu hodao, bilo da se prošeće ili po poslu, nosili su njegovi ljudi za njim ne samo čibuk, nego i nargilu. Ako je on puteni zaželio da zapali, oni bi mu prikučili čibuk i duhan zapalili. Stoje gospodar bogatiji, to su nm i momei ljepše odjeveni.

Odijelo momčim' pokrojio, Sve u srmi i u suhu zlatu.

Isto tako, ako idu s njim i kakovi odlični, ali od njega mladi ljudi, ne idu s njim sasvim usporedo, nego malko iza njega zaostaju. I rođeni njegovi sinovi zaostaju za njim i govore samo onda ako ih je što upitao. Ovdje moram priznati i osobito naglasiti da kod naših Muslimana mladost vrlo poštuje starost. Mladić uvijek ustaje pred starcem i govori samo onda ako ga je što upitao.

Bosanski Muslimani vrlo ljube konje i oružje. Dobra puška i dobar konj miliji im je nego išta na svijetu. Zato nije ni čudo da je među njima bilo uvijek izvrsnih tufckčija, puškara. Puškarstvo je prije okupacije bilo jedan od prvih zanata u Bosni i Hercegovini i zato si u skoro svakom većem mjestu mogao naći dobrih puškara, koji su pravili ne samo štucove i šišane, nego i izvrsne male puške kao što su kubure, pećanke, zuje, arabinke i samokresi.

Sve su puške i velike i male, vezli i okivali srebrom, srmom i zlatom. Radi toga bile su puške vrlo skupe. Par domaćih malih pušaka vrijedio je pet do deset dukata, a to je u ono doba bio velik novac. Osobito su na glasu bile sarajevske šišane. Izvrsne male puške pravio je Hasan Pečenković u selu Hotincu kod Bihaća, koji je neko vrijeme bio na glasu kao prvi tufckdžija u Bosni.

Koje htio da ima osobito dobni pušku, a mogao je daje plati, naručio bi je iz Albanije, iz tzv. Amautluka. Te su puške bile mnogo bolje od bosanskih, a zvali su ih amautkinje. I arnautkinje su bile izvezene srebrom, srmom i zlatom. Jedna arnautkinja vrijedila je petnaest do dvadeset dukata.

Sve su puške punili sječenim olovom, olovnim kuglicama i tzv. suidžirlijama. Sindžirlije su dvije kuglice koje su bile spojene malim lančićem, sindžirom i odatle im ime. Sve su puške nabijali sprijeda, ali su imali i otraguša. Na svakoj pušei, koju su sprijeda nabijali, bila je gvozdena šipka koja je s prednje strane bila uza cijev pričvršćena,

82

a upotrebljavali su je da njom kod nabijanja zgnivaju zrnje i barut u pušei. Za nabijanje malih pušaka imali su arbije.

Arbije su gvozdeni ili drveni štapići, nešto dulji od puščanih cijevi, a debeli taman da u cijev pristanu. Gornji kraj arbije, dakle onaj koji su u ruci držali dok su puške nabijali, okončavao je okruglom, četvero ili šesterouglatom glavicom, koja je također bila izvezena srebrom, srmom i zlatom. Osobito su zgodno bile udešene gvozdene arbije jer su u njima bile utaknute male mašice, kojima su zeru prihvaćali, da vatru nalože ili da pripale lulu ili cigaretu. Kod takovih arbija bio je držak arbije ujedno i držak mašica.

Skoro sve male puške bile su na krcmen. Oganj na krcmenu, to jest ono mjesto gdje se puška potprašuje, bio je obično srmom izvezen. Cijevi na, malim puškama bile su dosta dugačke, obično do dva pedlja, a nekada i dulje.

Od dugih pušaka bile su najpoznatije šišane i š tučo vi. Velike puške nosili su na kajišima preko ramena, a male su zaticali za bensilahe ili potpašaje. Bensilasi su načinjeni od crne, žute ili crvene kože, a imaju pet do šest kožnih pregradaka. Bensilahe zapinju sponama nad desnim kukom tako da Čvrsto uz tijelo pristaju. Osim malih pušaka nosili su za bensilasima duge noževe i razne sitnije stvari, koje su često trebali, a napose kresivo i peškirc kojima su si iza abdesta ruke otirali. Bensilahe nijesu ozdola isprešivali, a to zato da kroz kožne pregratke mogu zadjeti kubure i duge noževe. Da im noževi, a ospbito takozvane bjelouške kod hodanja ili jahanja ne smetaju i da čvrsto uz tijelo pristaju, nosili su na lijevoj strani bensilaha odebeo kajiš, dug oko jedan pedalj. Taj je kajiš bio dvostruk, pa kada bi naš čovjek zadjeo nož za bensilah, pazio je da vrh korica zatakne među ona dva kajiša.

Noževe dijele na bičake i bjelouške. Bičaci su odulji, vrlo oštri i šiljati noževi kojima su rezali meso i druga jela. Bjelouške su vrlo dugi noževi od najfinije mazi je, čelika, a držak im je od bijele kosti, sličan uhu, i odatle mu ime. Noževe su zaticali u drvene korice. Te su korice bile izvana, počani od šiljka pa do preko polovice, opšivene crnom kožom, a od polovice pa do balčaka okovane žutim limom. Bogatiji i imućniji ljudi imali su korice okovane u srmali ili srebrene, a nekada i u pozlaćene limove.

Osim pušaka i noževa nosili su odličniji ljudi i viši činovnici, osobito kada su polazili u lov ili na dalji put, dugačke, prema dnu

83


nešto zavinute sablje, takozvane pale, koje su ini preko ramena na kaj isu niz bedro visjele. I pale su bile izvezene srebrom, srmom ili zlatom i zato vrlo skupe.

Oni koji su imali puške otraguše pasali su uz bensilahe silahe. Silasi su posudice u kojima su držali fišeke. U svakom silahu bilo je po deset fišeka. Vrlo oboružan čovjek mogao je da ponese četiri silalia, dakle četrdeset fišeka. Odmali pokraj silaha bila je čanta, u kojoj su držali krpe umočene u zejtin, kojima su čistili šišane i štucove. Silasi su bili načinjeni od tvrde kože ili od srme ili srebra. Oni koji su bili načinjeni od kože bili su četverouglati, a oni od srme ili srebra okrugli.

Osim svega toga nosili su o desnom bedru naprašruke od roga, koji su bili sa tri tanka lančića uz bensilah prikopčani. U naprašnicima bio je fini banu kojim su punili ili, kako narod kaže, potprašivali voljicu na ognju kremenjače.

Bezi, age i odlični ji građani ni jesu po gradu nosili drugog onižja osim jedne, najviše dvije male puške. Kada su polazili u lov, na dalek put ili u kmetiju, onda su se jače oboružali, a iza njih jašili su njihovi kavazi koji su nosili njihovo oružje te im ga prema potrebi dodavali.

Imućni ljudi nosili su na golom tijelu ćemere u kojima su čuvali svoj novac. Novac su rijetko kada kod kuće ostavljali,nego su ga u dukate mijenjali i svu gotovinu uza se u čemeru nosili. Ćemerc su pravili od vrlo fine žute kože, a sapinjali su ih nad desnim kukom sa dva gvozdaca. Neki čemeri imali su po jedan, a neki i po dva pretinca. Kako prije okupacije nije bilo u ovim zemljama dobrih puteva, putovali su naši Muslimani sve do najnovijeg doba na konjima. Sirotinja je išla pješke, a samo velika gospoda, kao paše, veziri i kajmakami, vozili su se u fijakerima. Kola kakova su danas, nije prije bilo, ona su tek sa okupacijom došla u Bosnu i Hercegovinu. U Posavini i u onim krajevima gdje je ravnica bilo je i prije kola, ali ta su bila vrlo primitivna. Ni komadića željeza nije bilo na njima. Ako bi se naš Musliman u takuu kolima vozio, prostro bi obilno sijena, sjeo na sijeno i sjedio tako podviv noge kao na ci l i mu ili u najudob-nijem minderu. Takozvanih »sicova« nije prije okupacije niko poznavao. Ako je koji Musliman u takovim kolima vozio svoj harem, svoju obitelj, metnuo je na kola drvene obničeve i pokrio ih hasurama ili ćilimima, da se u kola ne vidi.

84

Danas je sasvim drukčije, danas već ima dosta kola ne samo u gradovima, nego i po selima, a fijakera, Bože mi prosti, i previše.

U prijašnja vremena ne samo da su naši Muslimani jašili na konjima kada su išli kuda po poslu, u rod ili su vodili mladu itd, nego su na konjima, magarcima i katurama prenosili sve svoje stvari kao pokućstvo, jastuke, haljine, sijeno, grede, drvo za ogrjev, kamenje i uopće sve što je trebalo da se iz jednoga mjesta prenese na drugo.

Isto tako prenosili su i trgovci svoju robu. Ako je bilo mnogo robe ili predmeta koje je trebalo da se prenesu, uzeli bi po više konja ili magaraca te bijednoga privezali za drugoga. To seje zvalo karvan. Gospodar je obično išao sprijeda i vodio konja za uzdu ili ular ili je jašio na prvom konju. Njegovi sluge, najamnici ili pomoćnici išli su pokraj konja ili odostrag i gonili konje.

Kako je neko vrijeme u Bosni i Hercegovini bilo mnogo hajduka, koji su vrebali na trgovce i bogate putnike, to je po robu išlo obično po više trgovaca sa karvanima, a bili su do zuba oboružani. Ako bi sada hajduci navalili da im otmu robu i novac, oni bi se branili, pa koje bio jači, njegov je bio nicjdan.

Ovakovo putovanje bilo je vrlo sporo i zato su trgovci i drugi ljudi morali često po više dana putovati dok su stigli kuda su željeli ili dok su se kući vratili. Ako su morali po više dana putovati, hranili su konje, jeli su i konaci I i u hanovima.

Hanovi su neka vrsta gostionica, u kojima možeš dobiti dobru crnu katu, kruha, jaja ili na ražnju pečenog janjećeg ili ovanskog mesa. U novije doba, naime iza okupacije, ima već dosta hanova u kojima možeš dobiti piva, vina, rakije i drugog opojnog pića. Opojnog pića možeš dobiti samo u onim hanovima gdje su kršćani handžije; u Muslimana naći ćeš samo crnu kafu. Isto tako ima u svakom hanu dovoljno sijena i zobi da možeš konje nahraniti, a u blizini je i bunar, čatrnja ili vrelo, da ih možeš napojiti.

Isto tako mogu putnici u hanovima i konačiti. Nema tu soba ni kreveta za svakog gosta napose kao u hotelima i boljim gostionicama, nego je tu jedna, najviše dvije sobe gdje putnici zajednički konače. U sobama za konačenje nema ni posteljine, a nema ni pokućstva, nego su tu hasurc prostrte po goloj zemlji ili podu.

Osobito u prijašnja vremena nije kreveta ni trebalo jer su putnici sve što im je potrebno bili sa sobom nosili. Kada bi, dakle, naš putnik u han došao, skinuo bi s konja gunj ili ćebe što ga je uvijek uza se


nosio, prostro ga po hasuri pa kako je bio zdrav a uza to umoran, brzo bi usnuo.

Hanove grade obično na jedan boj; ozdola su staje za konje, a ozgora stanovi za putruke i handžiju. U onim krajevima gdje ima dosta šume grade hanove od drveta, a gdje nema šuma, od kamena. Hanova ima u nas vrlo mnogo, a osobito ondje gdje je narod rjeđe naseljen i gdje bura jače piri. Gdje je narod gušće naseljen pa ima više sela i gradova, grade hanove po selima i gradovima, a gdje je narod rijetko naseljen, a osobito u predjelima gdje je bura jaka, ima hanova ne samo po selima i gradovima nego i u osami pokraj puteva i drumova da putnici ne stradaju. Baš radi toga naći ćeš najviše hanova u Kupreškom i Šuičkom polju, zatim oko Livna i Grahova te po svoj Hercegovini, gdje je bura jaka.

Naši Muslimani kuhaju i peku vrlo dobra jela, koja priugota-vljaju po uzoru grčkom i turskom, a opće je poznato da je grčka i turska kuhinja prva u svijetu. Kada je Musliman sam u svojoj kući, jede on umjereno i ne pazi na broj jela, nego daje ono što jede masno i ukusno. Ako ima goste, nastoji da ih što bolje podvori, pa onda ne samo da ima jela u izobilju: dvanaest do dvadeset i četiri, nego su i vrlo tečna:

Spremaj Meho gospodsku večeru. Stoje slano, nekje i biberli. Što medeno, nek je i šećerli, Stoje masno, nekje iprimasno.

Muslimani ručaju između deset i jedanaest sati prije podne, a večeraju oko pet ili šest sati poslije podne — već kako je kada dan dug. Večera je uvijek nešto obilnija nego ničak. Neki imaju kuhinje u kući, a neki izvan kuće. Kuhinje izvan kuće zovu se mutvaci" a spojene su plotom i krovom sa kućom, da ženska čeljad može bez zaprijeke iz kuće u mutvak i iz mutvaka u kuću. U sredini je kuhinje ili mutvaka otvoreno ognjište od kamena. Osim toga je u svakoj kuhinji po jedan kamin, gdje se kata prži i kuha, a zove se odžak. U kuhinji su rafe, police, a na njima razno kuhinjsko sude i drago koješta, što marna domaćica kod kuhanja treba.

Siromašniji Muslimani kuhaju u zemljenim, a bogatiji u bakrenim ili željeznim posudama. Isto tako jedu siromasi iz zemljenih ili drvenih, a bogataši iz bakrenih ili porculanskih posuda. Ćorbata jela jedu obično drvenim kašikama, a sva ostala prstima.

86

Najmilija su im jela pečeno i kuhano meso, a osobito ovčevina i janjetina. Teletine ne jedu nikada. Kako u Bosni, a još više u Hercegovini, ima vrlo mnogo pašnjaka sa izvrsnom gorskom pašom, to je ovčije i janjeće meso u ovim zemljama vrlo tečno. Na Vlašiću kod Travnika, na Krugu kod Lijevna, na Kupreškom polju i ispod Cincar-planinc, kao i u cijeloj Hercegovini su veliki pašnjaci na kojima živi na hiljade ovaca, te daju ne samo izvrsno meso nego vunu i sir koji je i preko granica Bosne i Hercegovine dobro poznat.

Janjetinu i ovčevinu sijeku i prodaju prijesnu, na ražnju ili u tevsiji pečenu, pa ima malo zemalja u Evropi u kojima se pojede toliko na ražnju pečenih janjaca i ovaca kao što baš u Bosni i Hercegovini. Isto tako jedu oni vrlo rado pilav koji prave od govedine, ovčevine, janjetine ili živadi.12 Među delikatese spadaju i paprike napunjene sa sitno isjeckanim mesom i pirinčem. To se jelo zove doima,13 a jednako je drago kako širo maku tako i najvećem bogatašu. Osim paprike pune tako patlidžane i mlade tikve. Vrlo je dobra i jahnija koja se pravi ovako: debelo se meso izreže na sitne komadiće i pomiješa sa sitno isjeckanim bijelim i crvenim lukom. Zatim se sve to dobro pobiberi i metne u zehiljeni ili željezni lonac. Lonac se dobro pokrije, no najbolje je ako se poveže tzv. pergament-papirom i pristavi k vatri, pa se kuha dok se meso sasvim ne raskuha.

Kupus je, kao kod svih južnih Slavena uopće, obligatno jelo i na sofri naših Muslimana. Kupus jedu dok je još sladak ili ga kisele. Od kupusa prave čorbu, njim pune pite i kuhaju u njemu govedinu, ovčevinu ili janjetinu. Tako pripravljeno jelo zove se kalja.

Osim mesa i kupusa vrlo su im drage pite i kolači. Pite, kolače i kruh peku ili kod kuće ili u pekarama. Ako pite i kolače peku kod kuće, metnu ih u zemljene ili bakrene tevsije, tevsije postave na sadžake, tronošce i pokriju ih pekom od zemlje ili sačoni. Kruh peku kao što se peče u seljačkim kućama u Hrvatskoj i Slavoniji. Nalože, naime, na banku vatru, a kada seje vatra dobro razgorjela, raspretu ženi i lug, a na ono mjesto metnu kruh. Kruh pokriju saksijom, koja je sasvim slična slavonskoj pokljuki, a na saksiju nagrnu ženi, da se kruh ili pita što prije ispeče.

Sada da progovorimo koju kako se prave neke pite i kolači, koje naši Muslimani osobito rado jedu. U prvom je redu burek-pita, koju prave tako da tijesto na tanko razviju i u njega metnu fino isjeckano goveđe ili ovčije meso14 — Baklavu prave od finoga brašna, šećera i

87


kajmaka, a pune je orasima ili suhim šljivama. Neki prave baklavu u obliku ružice, pa to zovu đul baklava. Lutnia se pravi kao i bazla-niača, a kad se ispeče, pospu je sa nešto meda ili šećera.

Ovdje moram napomenuti da naši Muslimani osobito ljube med, te ga jedu ne samo u pitama i kolačima te na suvo, nego ga miješaju i sa vodom i tako piju. To je piće vrlo zdravo, a zove se šerbe. Sirnica je što i sirnjača. Misirač-pite prave tako da tijesto pune sa fino izrezanim, mladim misiračama. Kada je misirač-pita gotova, žal iju je u tevsiji slatkim ili kiselim kajmakom. Jajaruša je pita koja se puni jajima, a jedu je ponajviše onda kada su u kući odličniji gosti. Pitu od kupusa prave kao i u nas; kupus sitno sasijeku, dobro posole, pobiberc i u tijesto zaviju. Paluza se pravi od finoga brašna i šećera. Brašno se i šećer dobro razmuti i pristavi k vatri. Kada se je dobro skuhalo, metne se na hladno mjesto, a kada se sasvim ohladi, stisne se i bude slično pačama ili hladetini. Paluzu jedu samo u bogatijim kućama na kraju ručka ili večere, i to samo onda ako su kakove odličnije osobe u gostima. Siromasi jedu umjesto paluze na koncu ručka ili večere slatko ili kiselo mlijeko.

Hurmice su kolačići od kuražnoga brašna, jaja i šećera. Kada su hurmice pečene, zaliju ih medom ili ih pospu šećerom. Hurmice osobito rado jedu muslimanske žene i djevoj ke i nose ih jedna drugoj kada u babinama leže. Isto tako prave i gurabije. Najskuplji i najbolji kolači jesu dunlari, a prave ih ovako: uzmu dvadeset do trideset jaja i mute ih dva do tri sata, dok se ne pretvore u gustu, tvrdu pjenu. Kada je pjena gotova, uspu je u najfinije pšenično brašno pa se to dobro promiješa. Sada se u kakovoj posudi rastopi nešto masla, pa kada bude dobro vniće, meću priugotovljeno tijesto kašikom u vrijuće maslo i tu se ispeče. To je jelo slično i po obliku i po okusu našim uštipeima, ali je mnogo tečni je od uštipaka. I dunlarc jedu samo u bogatijim kućama, ponajviše u svečane dane i kada su kakovi odlični gosti na ručku, jer ne samo daje to jelo dosta skupo, nego traži i vrlo mnogo posla. Kada žene prave pjenu za dunlarc ne vole da ih ko gleda, jer ako se dobra pjena ne načini, misle daje onaj svojim očima jaja urekao, jer i jaja spadaju među one tvari koje se dadu vrlo lako ureći.

Osim ovoga prave naši Muslimani vrlo mnogo mesnih i drugih jela, pita i kolača, ali da se ovo pisanje ne pretvori u kakav muslimanski »Kochfruch« završujem, pa ću samo još nešto reći o halvi, jer

88

je ona najmilije jelo i poslastica muslimanskoj djeci. Halva je dvostruka: tvrda i meka. Meku halvu prave i naše Muslimanke, a tvrdu produciraju samo Arnauti, koji dolaze u Bosnu i Hercegovinu da halvom, buzom, salepom, kadaifom i pečenim bademima koji novčić zarade. Tvrda je halva bijela kao snijeg, a prave je od škroba, brašna, meda ili šećera, jaja i mlijeka. To se sve miješa u velikom kazanu, dok bude tvrdo da se jedva rezati može. Kada je halva gotova, metne je Arnautin sa drugim kolačićima i šećerlamama na glavu i nosi je po gradu. Interesantni su ti naši halvedžije ili halvadžije, pa premda nijesu Bošnjaci, reći ćemo i o njima koju, jer su oni markantna lica u bosanskim čaršijama i sokacima, misliš nešto bi manjkalo da ih nema. Na glavi našega halvedžije njiše se velika okrugla daska, koju on zove tabla, a na njoj je halva, kadaif, šećerlame i kolačići. U jednoj ruci drži on drvenu posudu, punu reske buze, a u drugoj mu je kotlić sa zerom, a nad zerom, kao i u naših kobasičara, posuda u kojoj se puši gusti, slatki salep. Od rane zore, a i prije nego je sabah zaučio, pa do kasne večeri, hoda on po gradskim sokacima pa mami djecu poklicima: »Halve, halve!«, a djeca se kupe oko njega i plaćaju mu svoj obolus. Između sedam i osam sati ujutro sigurno je pred školskim vratima jer su daći njegove najbolje mušterije. Osobito je unosan mjesec Ramazan. Onda on hoda cijele noći po sokacima, zalazi u kahve, na dućane i na sijela, gdje se muškarci sastaju, i prodaje svoju robu. Novčić za novčićem pada onda u njegovu kesicu, sve mu se lice od dragosti smiješi.

Kada naši Muslimani naume da blaguju, posjedaju oko sorrc. Sofra je okrugao, jedva jednu stopu visok stol od prostoga drveta, a leži na dvjema daščicama koje su duge kao što je i stol dug, ili na trima drvenim nožicama. Pod sofru prostru besofru, plahtu, da mrvice na zemlju ne padaju i sad istom sjednu da blaguju. U siromašnim kućama sjede svi na goloj zemlji, a n bogatijim na ćilimima. Prije nička ili večere svaki si opere ruke i usta, a onda tek jedu. Jelo nose u velikim plitkim zdjelama, demirlijama,''ikoje su skoro tako velike kao i stol. Dok jedu, malo govore, a najbolje je da šuteći ono Božijeg dara potroše. Naši Muslimani vjeruju, naime, da meleći, anđeli, sofru na rukama drže dok oni jedu, i zato je sramota i grjehota da se u njihovoj prisutnosti pjeva ili galami. Za jela piju vodu ili limunadu, a poslije jela gorku katu i puše duhan.

89


Kada su u kući gosti, posjedaju kao obično, samo je onda na sofri mnogo više jela. Prije jela ulaze u sobu sluge, te polijevaju gostima nike, a iza toga metnu svakomu mali peškir od beza na lijevo rame, da si za jela mogu njime mke i usta otirali. Osim toga metnu gostima u krilo peškir, također od beza, koji je tako dug da svima naokolo krila pokriva, a zove se sofra-mahrama. Taj peškir prostim da mrvice ne padaju gostima po odijelu. Čim su nićah ili večerali, »digne« domaćina sofni, jer u Muslimana nije u običaju da jelo pred gostima dugo na sofri leži. Kada je domaćina sofru »digao«, ulazi u sobu kućni hizmećar da iznese sofru, posude i kašike, a odmah iza njega ulaze drugi sluge i idu opet od gosta do gosta; od najstarijega na desnu stranu, da im ruke operu. Sluge nose na lijevom ramenu peškir. Isto tako nose u lijevoj mei Icgen, lavor, a u desnoj ibrik, pa kad je koji gost oprao usta i mke, otare se onim peškirom. U begovskim i drugim odličnijim kućama još su posebni sluge koji goste kafom dvore, a posebni koji čibuke dodaju. Prvi se zovu kahvedžije, a drugi čibukdžije ili tutundžije:

Tutunduje ćibuk zapaliSe, Kahveduje kahvu donesoše.

Naši su Muslimani veliki kncipovci, premda ih većina nije ni čula za toga glasovitog liječnika koji je sve bolesti liječio ne skupim umjetnim medikamentima, nego vodom i ljekovitim travama. Oni se pera najmanje pet puta na dan svježom vodom iz vrela i potoka, oni se često kupaju i živu priprosto i vrlo umjereno, a ako obole, prvo su im hladni oblozi, onda metvica, bokvica, kopriva, slijez, po-gančeva i druge trave, koje je i pokojni Kncip toliko preporučivao. Osim toga prave oni razne »mehleme«, kojima uspješno liječe ne samo rane, nego i razne unutrašnje bolesti.

Naši Muslimani rijetko će kada u bolesti zovnuti liječnika, jer nemaju mnogo povjerenja niti u njega, niti u lijekove koje im prepisuje. Ako im kućni lijekovi ne pomognu, oni će se dati liječiti od vračara ili će pisati zapise. Zapise daju pisati osobito onda ako ih često hvata nesvjestica, ako trpe od glavobolje ili ako ih hvataju žigovi. Oni drže da su urcčeni, a protiv uroka nema boljega lijeka od zapisa. Ko treba zapis, ide hodži ili ga zovne u kuću, a on nm na komadiću papira napiše neke stihove iz Kur'ana ili iz koga dmgoga kitaba. Kada je hodža zapis napisao, umota ga u platnenu krpicu, omazanu voskom. Ta se krpica zove nnišemnia. Mušemmu metne

hodža u malu suknenu kesicu, a bolesnik je ovjesi o vrat tako da mu zapis dođe na lijevu stranu više srca.

Neke zapise nose u fesovima, a neke ušiju u odijela. Neke zapise baca hodža u vatni, a bolesnik udiše onda onaj miris i dim. Druge baca u vjetar, a treće u vodu. Iza nekoga vremena pije bolesnik vodu u kojoj je zapis ili se njom umije, pa je uvjeren da će ozdraviti. I u narodnoj muslimanskoj pjesmi često se spominju zapisi. Osobito je značajna pjesma: »Dude Bojagina i Šahinpašić Mujo.« Prema toj pjesmi, piše momak zapise da kazni djevojku koja mu seje iznevjerila. On piše tri zapisa: jedan šalje u vjetar, drugi u vatru, a treći u vodu, dok djevojka od boli ne umre i tako glavom plati nevjeru.

Ako komu oboli konjče ili goveče, on će i onda zovnuti hodžu da piše zapise. Kada je hodža zapis napisao, metne ga u kruh i dade životinji da ga izjede. Govedima, a osobito kravama, ako ne daju mlijeka, izdube hodža svrdlom u desnom rogu malu jamicu i u tu jamicu turi zapis. Neki zamotaju zapis u krpicu, krpicu privežu na vrpeu a vrpeu omotaju govečetu oko rogova. Ko ima osobito lijepa konja, tele ili ždrijebe, pa se boji da mu ga kogod ne urcče, daje također pisati zapis. Taj zapis metne obično u crvenu krpicu, krpicu priveže konjčetu ili teletu oko vrata pa je sjeguran da mu zle oči neće naškoditi.

Osim toga, pišu zapise kad djevojka želi da bude lijepa ili daje dragi zavoli. I momak daje pisati zapise ako ga draga ne voli ne bi li joj se srce smekšalo i njemu privoljelo. Isto tako pišu zapise kad ko želi da se bolesti kurtališe, da ima napretka u marvi i imetku, da sretno putuje, da se sretno kući vrati itd.

Ako čovjeku ili životinji ne pomognu zapisi što su ih pisali hodže, dadu ih pisati kršćanskim svećenicima. Te zapise zovu »moći«. U nas ima dosta Muslimana koji misle da svećenici umiju pisati bolje zapise od hodža. Isto tako daju si i kršćani pisati zapise od hodža, a osobito od onih koji su poznati, da su im zapisi dobri i da bolesnicima koriste.16

91